Piše: Vojo Vuletić
Kad se u mojoj duši i svijesti nešto uskovitla, kad svaki damar u meni zatreperi, svoja osjećanja, nekad uspješno, a ponekad manje uspješno, prenesem na papir. Tome je skoro nemoguće odoljeti. Tako nastaju moje kolumne, saopštenja za javnost, pjesme, osvrti, knjige... I uvijek to bude iz srca i duše; iskreno, ka dobru, a protiv zla i ljudske zlobe. Ja sam Crnu Goru i Jugoslaviju doživljavao kao nešto sveto i najdraže. Državu nijesam smatrao otuđenjem, niti sam vjerovao, kako kaže Niče, da država „laže na svim jezicima dobra i zla: i što god govori, laže – i sve što ima ukrala je“. Da je država to što je govorio Niče, shvatio sam tek u proteklih 25 godina vladavine Demokratske partije socijalista i Mila Đukanovića. Život u Jugoslaviji me je ispunjavao, a kako i ne bi kad je građanima davao sigurnost i slobodu. Svakome je ta država omogućavala da se obrazuje i usavršava, da dobije siguran posao i socijalnu sigurnost. Od kraja Drugog svjetskog rata Jugoslavija je bila u stalnom usponu, što je bio slučaj i sa Crnom Gorom. Razbijanjem Jugoslavije nestao je i društveni odnos zasnovan na socijalističkom samoupravljanju, umjesto jednopartijskog sistema uveden je višepartijski, a onda su nastale teške godine: međunacionalni sukobi, progoni i krvoproliće, pljačka društvene imovine, kriminal i korupcija, stvaranje raznih mafijaških hordi. Srbiji i Crnoj Gori su međunarodni centri moći uveli najstrože sankcije, a potom je uslijedilo zločinačko bombardovanje od snaga NATO alijanse. To je bio i završni čin spoljnih kreatora moći na razbijanju veoma uređene zemlje, postavljene na humanim vrijednostima. Uništena je Jugoslavija, ali i sve dotad stvorene demokratske i civilizacijske vrijednosti , posebno moralne i duhovne koje su karakterisale narod te divne zemlje. SAD su preko NATO alijanse, u stvari, zadale smrtni udarac Jugoslaviji. Sjevernoatlatnski savez, poznat kao NATO, posvećen je ispunjavanju ciljeva sjeveroatlantskog ugovora, potpisanog 4.aprila 1949. godine u Vašingtonu. I to ne slučajno baš u Vašingtonu. Razlog za formiranje NATO saveza neposredno nakon Drugog svjetskog rata bio je u tome što su odnosi među silama pobjednicama ubrzo postali opterećeni međusobnim nepovjerenjem. Prethodnica formiranja NATO snaga bio je tzv. „Maršalov plan“, čiji je osnovni zadatak bio ideološko-političke prirode - suzbijanje uticaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Time su SAD stvorile uslove za dominantni uticaj na evropske zemlje, koji i danas postoji. Nakon pada Berlinskog zida i rušenja komunizma u Rusiji i ostalim zemljama bivšeg SSSR-a i socijalističkog lagera, nestali su uslovi hladnog rata između istoka i zapada kojeg su personifikovali SAD i SSSR. Što znači da ideološke razlike izmedđu istoka i zapada više nijesu razlog nepovjerenj , a odnosi su i dalje zategnuti između SAD i Rusije. Razloge za to treba tražiti u promovisanju novog svjetskog poretka od strane SAD i njenoj borbi za prevlast na globalnom nivou. Neistina je da se NATO pod uticajem SAD bori za mir i druge vrijednosti koje su proklamovane sjevernoatlantskim ugovorom. Ako se SAD i evropske zemlje koje su članice NATO alijanse bore za mir, čemu onda stalna trka u naoružanju i stalno proizvođenje ratova u mnogim zemljama svijeta? Nije li to razlog što fabrike oružja u SAD rade punim kapacitetom? I zar nije glavni cilj da Amerika učvrsti svoj uticaj i geostrateški položaj u odnosu na Rusku Federaciju? Ulazak u NATO nije obezbjeđenje sigurnosti već stvaranje zavisnosti i ugrožavanje integriteta. Ko to ima interesa da osvaja Crnu Goru i ugrožava njen mir i sigurnost, ako ne članice NATO-a , odnosno indirektno SAD, radi svog vojnog i političkog uporišta?! Čemu ulazak u NATO, ako će sve zemlje koje nas okružuju sjutra biti članice Evropske unije, gdje će granice biti otvorene za slobodan protok ljudi, roba i kapitala?! Od koga to nas treba da čuva NATO, ako Evropska unija postaje zajednica slobodnih država, koja će imati i zajedničku vladu, pa vjerovatno i zajedničke vojne snage?! Crna Gora kao mala međa između Istoka i Zapada treba da ostane vojno neutralna, odnosno da prihvati „Partnerstvo za mir“ i svoju neutralnost da potvrdi dobrim odnosima i sa Zapadom i sa Istokom. Mudrim rukovođenjem naša zemlja može biti stalni ‘’jezičak na vagi’’ mira i stabilnosti između dvije moćne sile (SAD i Rusije).
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.