Aleksandra Ljvovna i Feokritova, kao i Čertkov, najčešće su vidjeli pohlepu, sebičnost i neiskrenost kod Sofije Andrejevne. Čertkov je, kad je 1922. godine pisao o Tolstojevom odlasku od kuće, branio sa njegove tačke gledišta najvažniju misao, koja se odnosila na Tolstojevo razumijevanje svoje supruge, da je potrebno poći od ideje da se zlu ne treba suprotstavljati zlom. Čertkov je stalno skretao pažnju na tragediju, koja se dešavala u Jasnoj Poljani i ukazivao na požrtvovanje i nesebičnost Lava Nikolajeviča.
Sergej Ljvovič Tolstoj je razmišljao drugačije: „Nijesam siguran da bi otac otišao iz Jasne Poljane da nije bilo testamenta. U svom dnevniku on je pisao da ga smatraju „neuračunljivim” i pred svoj odlazak iz Jasne Poljane priznao je Mariji Aleksandrovnoj Šmit da želi da ode od kuće, jer je umoran od svega. I možda on ne bi ni napustio svoju kuću da se nijesu počele plesti intrige oko zavještanja”.
Svi koji su prisustvovali tim događajima, svi su oni na svoj način shvatali porodičnu tragediju Tolstojevih. Lav Tolstoj je u svojim pariškim publikacijama ukazivao i na drugu stranu ove tragedije. Drugačije nije moglo ni biti, jer te jasnopoljske intrige, u ljeto i jesen te 1910.godine, dobile su razmjere tragedije, kada su se u nerazrješivoj protivurječnosi spojili zemaljska istina i istina duhovnih ideala.
Pomisao na smrt i želja da umre stalno je bila u mislima Sofije Andrejevne Tolstoj. „Išla sam da se kupam i pozlilo mi je. Voda je proticala Voronkom isto kao moj život. Na Voronku sam išla da provjerim koliko je voda duboka i nijesam mogla čak ni da se u nju utopim”.
Sofija Andrejevna je poslednjih mjeseci više puta prijetila mužu samoubistvom i saznavši za njegov odlazak ona je istrčala iz kuće i bacila se u ribnjak. Izvukli su je i ovaj put spasili, ali je ona kasnije pokušavala više puta da izvrši samoubistvo. Da je ona uspjela da izvrši samoubistvo, pitanje je da li bi Tolstoj preživio to. Onda sve priče o njegovom napuštanju kuće dobile bi sasvim drugi smisao. Sofija Andrejevna je smatrala sebe mučenicom i upravo je ona željela da baš sebe predstavi takvom cijeloj javnosti zajedno sa svojim neizmjernim očajem i ličnom propašću.
Najstarija kćerka Lava Nikolajeviča je govorila da bi jedan razlog teško mogao da utiče na odluku Lava Tolstoja da ode iz Jasne Poljane. Njen otac je bio temperamentan čovjek i po naravi „strastvena i složena ličnost”.
„Čitav niz razloga i motiva su rezultat njegovog ponašanja, koji su se u njemu skupili, pomiješali i uvijek bili suprostavljeni jedan drugom”.
Jasno je i to, zašto u oktobru 1910. godine njegove pristalice nijesu žurile da obavijeste njegove najbliže o mjestu boravka oboljelog Tolstoja. Tatjana Ljvovna Suhotina je dobro zapamtila te trenutke: „Otac mi umire tu negdje blizu, a ja ne znam gdje se nalazi. Ja ne mogu da ga pazim i njegujem. Možda ga neću nikad više vidjeti. Hoće li mi bar dozvoliti da ga vidim na samrtnom odru? Svu noć nijesam spavala. Ovo je istinsko mučenje. Cijelu noć iz susjedne sobe su dopirali do mene plač i jecaji moje majke. Čak i kad je svanulo nijesam znala šta da radim i kakvu odluku da donesem. Ali se našao nama nepoznat čovjek, koji nas je shvatio i sažalo se nad porodicom Tolstoj. On nas je obavijestio telegramom: „Lav Nikolajevič je u Astapovu kod upravnika stanice. Ima temperaturu 40 stepeni”. Do kraja svog života biću zahvalna novinaru „Ruske riječi” Orlovu.
Tokom prvog razgovora sa Tatjanom u Astapovu, Tolstoj je pitao kćerku: „Ko je ostao sa vašom mamom?” Ona mu je odgovorila: „Možda će te razgovor na tu temu uznemiriti”. On je odlučno prekinuo njenu priču: „Pričaj mi, pričaj, šta može biti važnije za mene”. Ipak, nije tražio da je pozovu. Djeca su odlučila da Sofija Andrejevna ne ulazi kod muža, koji je umirao. Sofija Andrejevna je tada zapisala: „Nijesu mi dozvolili da uđem kod Lava Nikolajeviča. Silom su me zadržavali, vrata su mi zaključavali i moje srce su iskomadali“.
Poslednje Tolstojeve riječi, dok je umirao, bile su upućene najstarijem sinu: „Serjoža, ja volim istinu... Veoma mnogo... je volim”.
KRAJ
Preveo sa ruskog i priredio:
VOJIN PERUNIČIĆ