Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Tadašnji Tolstojev odnos prema ženi nije bio jednoznačan i jednostran. On je ostajao vjeran svojim shvatanjima i što je najvažnije, nije popustao ženi. Istovremeno, razmišljajući o tome šta se sve dešava, prije svega, on je okrivljivao sebe za grehove iz mladosti. Poslije najtežih histeričnih scena Sofije Andrejevne, on je prisiljavao sebe da ne pokazuje mržnju prema ženi. Za razliku od drugih, on je smatrao da je ona bolesna i treba se brinuti o njoj, da je ne treba napustiti i ostaviti samu. Po njegovom mišljenju, takav postupak bio bi egoizam i prije svega odnosio bi se na njega. Tolstoj je bio mnogo vezan za nju i dramatično je doživljavao te događaje iz bračnog života. Brinući o svojoj ženi, 30. avgusta Tolstoj je zapisao u svom dnevniku:„Tužno je bez nje. Njozi je grozno. Za nju nema mira“.U situaciju porodičnog raskola i nesloge polako su se uplitali i drugi ljudi, i oni najbliži i pristalice i gosti, koji su dolazili u Jasnu Poljanu.
U centru je bio Lav Nikolajevič. On je stoički podnosio sve to šta se dešavalo i veoma rijetko dozvoljavao sebi da se izjasni o svojoj poziciji. Evo jednog mišljenja: „U pismima Čertkov mi upućuje prekore i pomalo optužuje. Ta pisma me komadaju na djelove. Ponekad pomislim da je najbolje sve napustiti, otići nekud i mirno umrijeti“.
Njegova žena Sofija Andrejevna mu je često zadavala muke, kad je u pitanju Čertkov. 24.jula 1910.godine on je zapisao u dnevniku: „Odnos prema S. Andrejevnoj je ostao isti. Zdravlje mi je malo bolje. Ali zato se Sofija Andrejevna ponaša loše. Ona je sinoć cijelo vrijeme bila zajedno sa mnom i Čertkovom i nije dozvoljavala da nas dvojica razgovaramo nasamo. Danas je takođe sa nama. Ali ja sam ustao i pitao ga da li se slaže sa onim što sam mu napisao? Ona je čula i pitala me o čemu ja to pričam. Rekao sam da joj neću odgovoriti. Ona je otišla uznemirena i iznervirana. Šta ja tu mogu. Meni lično je nepodnošljivo teško. Ništa ne radim. Pisma mi nijesu bitna, čitam svakakve gluposti. Odlazim na spavanje uznemiren i bolestan“.
Situacija u porodici je stalno loša. 27. jula on je zapisao: „Situacija u kući je ista. Izgleda mi da ovo zatišje najavljuje buru. Andrej ulazi i pita me da li ima papira? Rekao sam mu da ne želim da odgovaram na njegova pitanja. Mnogo mi je teško. Ne vjerujem u to da oni žele samo novac. To je strašno“.
Istovremeno Lavu Nikolajeviču su se otkrivali drugi horizonti. „Ljubav je, govorio je on, spajanje duša dva odvojena tijela. Ljubav je jedan od načina ukazivanja Boga, kao što je i razum Njegovo ukazivanje. Vjerovatno postoje i drugi načini javljanja Boga. Preko ljubavi i razuma mi saznajemo za Boga, ali se On ne prikazuje u svoj svojoj veličini, jer to nije moguće...“
Lav Nikolajevič je nalazio snage u sebi da ostane svoj i nastavljao da živi po svom ubjeđenju i njegovo viđenje života je bilo neuporedivo šire i bogatije od okruženja. Osamdesetodvogodišnji Tolstoj je, kao i ranije, živio punim intelektualnim životom. Mnogo je čitao, često bivao udubljen u misli, ponovo iščitavao cijenjene filozofe i voljene pisce, nastavljao da piše i vodi dnevnik i bio pun novih književnih zamisli. Čitao je psihijatriju, filozofiju i detaljno pratio sve novitete u francuskoj književnosti. Kao i uvijek, imao je širok krug interesovanja. Tolstoj se interesovao za nabavku knjiga u bibliotekama, koje bi mogao da koristi obični narod i on je uzeo učešća u izboru takvih knjiga, birajući najosnovnije i najneophodnije.
On je polemički reagovao na kulturna dešavanja u oktobru te godine, na primjer, shvatajući popularnost Dostojevskog kao kulturni fenomen, koji zahtijeva posebnu pažnju. Do zadnjeg dana svog života on je pokazivao veliko interesovanje prema okruženju i, kao i ranije, održavao komunikaciju sa širokim krugom ljudi.
Za njega nijesu bili dragocjeni razgovori samo sa istomišljenicima i gostima, koji su dolazili u Jasnu Poljanu, već i razgovori sa ljudima iz naroda, koje je slučajno sretao i koji su pričali svoje priče. On je dobijao mnogo pisama, često puta od nepoznatih ljudi i trudio se da ih uvaži, tako što im je svima odgovarao lično ili uz pomoć nekog iz kuće. Volio je dugo da šeta, jašući svoga konja i obilazi svoja omiljena mjesta po okolini, a uveče da igra šah do iznemoglosti sa Goldenvejzerom, ili sluša njegovo sviranje na klaviru. Tolstoj je fizički slabio i to je povremeno uticalo na njegov elan i ostale aktivnosti.
(Nastaviće se)