Preveo i priredio: Slavko Šćepanović
Iz zaključka optužnice:
„U septembru 1921. godine, kada je general Bakić poveo napad na Sovjetsku Rusiju, u borbi sa ekspedicionim korpusom Crvene Armije Orenburški korpus i „narodna divizija” bili su razbijeni”...
Bakića su razbili radnici i seljaci. Izvori njegovog stalnog straha koji ga je pritiskao bili su ruski, mongolski i tuvski vojnici. Njegov štab, njegov lutajući korpus, progutao je opasno prijeteće Uljasutajsko more, koje se razlilo na stotine kilometara.
Kako je to bilo?
Odgovor na ovo pitanje bi, očigledno, bilo korisno započeti ispravkom citata iz optužnice: Tvrđavu Šara-Sume Bakić nije napustio u septembru, nego u julu 1921. godine. U tajnoj svesci Smoljnian Tervanda sačuvan je kratki zapis mastiljavom olovkom: „Jul, 14 Burčum”. I dalje: „Avgust, 29, prelaz trinaeste konjičke divizije u napad”.
Komesar trinaeste divizije N.F. Jevsejev burčumsku bitku naziva ključnom za razbijanje Bakića. Na maršu iz Sedmopalestinska, trinaesta divizija je pretrpjela velika iskušenja. Na putu od Voronih Gnijezda do Burčuma, divizija se kretala po pješčanim stepama, bez stanovništva i bilo kakvog rastinja, kamenim poljima, užasnim prostranstvima za konjicu, na kojima se šljunak smjenjujnje oblucima, a obluci silicijumskim slojevima. Žeđ. Glad. Jeli su gorku hudiku i proseno klasje. Blijedo, zubato sunce danju, a ledena stud noću. Umirali su ljudi, crkavali konji i kamile...
Bez riječi roptanja.
I skoro u hodu, u dvjema kolonama, direktno u bitku za Burčum.
Bitka za Burčum, koja je započela u 10 časova, vrhunac je dostigla oko podne. Na bojnom polju nije bilo pješaka. I sa jedne i sa druge strane samo konjica. Oko šesnaest časova crveni lome Bakića, čija je vojska od šest hiljada boraca popustila, pritisnuta uz Crni Irtiš, stiješnjena među njegovim obalama, skače u rijeku, pliva po njenoj površini da bi na zavijutku izašla iz vode i upuzala natrag u Šara-Sume.
Tužilac (Bakiću): Kuda je pošao korpus poslije gubitka Burčuma i Šara-Sume?
Bakić: U rejon Kobdoa, preko mongolskog prevoja.
Tužilac: Da li su vas crveni pratili?
Bakić: Bez naročite upornosti. Prevoj je zavijavao snijeg.
Tužilac: Koja je bila vaša prva zajednička operacija sa Kajgorodovim?
Bakić: Opsada Bajkalova u mongolskom manastiru Sarul Gunj.
Tužilac: Da li ste vi obnarodovali poziv Bajkalovu sa zahtjevom da kapitulira, uz garanciju pune amnestije za svakoga ko se preda?
Bakić: Da, na dan dobijanja.
Tužilac (predsjedavajućem): Druže sekretare...
Šemetov (poslije objelodanjivanja njegove izjave na zahtjev tužioca): Da, potvrđujem to što sam rekao isljedniku. Poziv Bajkalovu nije bio obnarodovan odmah, nego u početku samo uskom krugu vojnih starješina.
Tužilac: Optuženi Bakiću!
Bakić: Ja sam, očigledno, nešto zaboravio... Sada se prisjećam... Mjesto gdje sam ja dobio ultimatum nije imalo okolinu sa ispašom za konje. Zbog toga je trebalo mijenjati lokaciju. Otuda i izdržavanje.
Tek što se pojavljivala zora na dan 20. septembra, a bakićevci i kajogorodovci su kao mravi pomiljeli ka manastiru... Išli su čelom. Kolone su padale, njih su zamjenjivale druge. Provalili su u manastir. Počela je borba prsa u prsa. Ali teško je savladati ljude koji su odlučni da se brane do posljednjega. Odstupanje. Čitavo polje ispred manastira je bilo prekriveno leševima. Oko trista ljudi je poginulo u napadu. Takav neuspjeh je zabrinuo rukovodstvo. Kako je to moglo da se dogodi? Nijesu mogli savladati tako malu grupicu!... Svi su okrivljivali Bakića.
Tada je on odlučio da iz povorke pozove svoje Sizrance. „Slavni Sizranci” – govorio je on – U vas se nadam! Kozaci znaju da se bore samo na konjima, a ne kao pješaci. Zauzmimo Kure! ” „Zauzmimo!” – odgovaraju oni. Krenuli su Volžani. Sam Bakić ih je poveo u borbu. Ali, ubrzo su bili razbijeni i oni. Pokušali su da kliknu dobrovoljce iz Kure-a, ali takvih se odazvalo samo dvanaest. Poslije nekoliko neuspjelih pokušaja da zauzme Kure, Bakić se primirio... pognuo leđa. Podjetinjio je. Uz sebe je držao gatara koji mu je u bob vračao: „biti, ili ne biti!”
RUSKI DOM
Sovjetska vojska i mongolska narodna armija, ušle su u Urgu. Ungern je u bjekstvu bio uhvaćen, osuđen u Novonikolajsku i 15. septembra 1921. godine je strijeljan po presudi Vrhovnog tribunala.
Međutim, mašinerija koju je on pomjerio, još uvijek se rušila, ubijala i sijala strah. Podvig branilaca Sarul-Guija približio ju je propasti, ali još nije došlo do sudara. Bakić pokušava da konsoliduje polurastrganu vojsku, popunjavajući je grupama zalutalih avanturista. Ali, igra je završena, bezdan zove.
U odredu atamana Kazancova dolazi do nereda, koji pretvara tog nadmenog ratnika u Bakićevog siromaha.
A hiljade skitnica, koji odavno vrebaju priliku da se vrate u Rusiju, dobijaju sada tu mogućnost, i podignuvši nad glavama borbeno oružje, idu kući, prijeteći svakome ko bi im se suprotstavio na putu.
Sa kamenitog uzvišenja dobro se vide vatre i zgarišta oko rijeka.
Razbijena grupa konjanika, šačica tjelohranitelja, i sam gospodin Bakić sa našivenim na abajliju srebrom, kotrlja se sa uzvišenja. U kržljavim žbunovima ljudi. Poluležeći, pod oružjem ili nenaoružani, sjede nad zadimljenim kotlićima i kazančićima i nešto iz njih uzimaju.
Bakićeva vojska nije ni pomišljala da im je mudri čovjek iza leđa. Kroz gustu, neprovidnu maglu, on je kao uragan nasrnuo na Bakića i iz uporišta pucao u zaštitnicu snaga napada. Osam generala su odmah shvatili da su izgubili bitku sa seljakom-gejakom. Razbijen je posljednji obruč razbojničke bande.
Penjući se uz obronak na zapjenušanom konju, Bakić je za sobom vidio sliku propasti i pogibije. Tu je on crvenima ostavio dio svoga štaba, svu komoru i preko dvije hiljade zarobljenika.
KRAJ