Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Svoju najmlađu kćerku Aleksandru je smatrala glavnim izazivačem razdora u porodici i izdajnicom i među njima je dolazilo do žestokih svađa. Aleksandra je mnogo puta molila majku da ne muči oca, a sa istom molbom se obraćao Sofiji Andrejevnoj čak i Lav Ljvovič. Ali majka nije slušala svoju djecu. Sa drugim ljudima, koji su dolazili u Jasnu Poljanu, Sofija Andrejevna je bila gruba, ona ne samo da ih nije privlačila k sebi, već ih je udaljavala sve više od sebe.
Jedina podrška su joj bili sinovi Lav i Andrej, ali su oni samo dolivali ulje na vatru. Kad se vratio iz Pariza, Lav Ljvovič je, pozivajući se na vajara Ogista Rodena, kod koga je uzimao časove, drsko izjavio pred ocem da nema potrebe više ni razmišljati „jer je sve jasno i sve davno odlučeno“.
Sledećeg dana poslije tajnog potpisivanja oporuke Lav se raspričao za ručkom bez ikakve kontrole o novcu kao o „najboljoj stvari na svijetu“ i o svojoj želji da ima „milionče“ za koji bi mogao da kupi baš sve – i slavu, i ljubav, i sreću i zdravlje. Otac nije bio prisutan. Drugog dana braća su u trpezariji za stolom sa zadovoljstvom, u prisustvu oca, pričali o konjskim trkama i automobilima, o Parizu i novcu. Čitav taj razgovor je bio u oštroj suprotnosti sa tadašnjim razmišljanjima, pretpostavkama i odlukama Tolstoja. Iz dana u dan situacija je bivala sve napetija. Lav Ljvovič je, demonstrativno stavši na stranu majke i po priči Feokratove, prisluškivao i prenosio Sofiji Andrejevnoj sve šta je čuo, miješao se u poslove domaćinstva, podticao nju da kontroliše poslove preko ekonoma, kao i Jasnopoljske seljake, koji su kosili raž. Jednom je Lav Ljvovič, štiteći majku, uvrijedio oca, a kasnije ga je prekorio da je nedosledan, jer ne usklađuje svoje postupke sa svojim učenjem.
I u razgovoru sa svojom mlađom sestrom, znajući za njenu bezgraničnu privrženost ocu, Lav je bezdušno izjavio da ponekad osjeća mržnju prema njoj. Kad je doktor došao zbog pregleda majke, Lav Ljvovič se krajnje određeno izjasnio da ne treba liječiti majku, već oca, jer se ne ponaša normalno. Andrej Ljvovič, po svjedočenju V.M.Feokratove, isticao je da voli majku, a oca mrzi, bio je u slozi sa bratom i podržavao ga u mišljenju da je starac izlapio i da svojom propagandom o dobročinstvu izaziva mržnju i prezir kod sinova. Braću Lava i Andreja, koji su navikli da rasipaju novac, veoma je intrigiralo pitanje o postojanju testamenta, za koji su se raspitivali kod Aleksandre, a posebno ih je interesovalo otvaranje mogućnosti u perspektivi da se objave dosad neobjavljena Tolstojeva književna djela i da se zaradi dobar novac.
U toku ljeta 1910. godine sinovi Lav i Andrej su u to vrijeme bili već duhovno udaljeni od oca, izazivali kod njega uznemirenje, a ponekad i duboko razočarenje. Posebno teško mu je padalo prisustvo sina Lava, u kojem je on vidio samo površnog i uobraženog čovjeka. Tolstoj je zapisao u svom dnevniku: „Moji sinovi Lav i Andej su krajnje nepodnošljivi, ali svaki na svoj način“. Ostaviti nasledstvo Lavu i Andreju, a takođe i Mihailu, za Lava Tolstoja je značilo da ih on svjesno gura u još viši razvrat i neposlušnost i time im pravi još veće zlo.
Tolstoj je teško podnosio i preživljavao svu ovu situaciju suprotstavljanja i otpora nekih članova porodice i evo šta je zapisao u svom dnevniku tih dana, dok su bili Lav i Andrej zajedno u Jasnoj Poljani: „Čertkov me je uvukao u ovu situaciju i za mene je ova borba veoma teška i odvratna... U sadašnjoj mojoj situaciji skoro mi je najbolje da ništa ne preduzimam i govorim.
Sada sam istinski shvatio da ne smijem pogoršavati postojeće stanje i stvarno mi to nije potrebno“. Tolstoj je bio ubijeđen da se zlu ne treba suprotstavljati zlom.
Tolstoj je bio začuđujuće hrabar, strpljiv i pažljiv u razgovoru sa svojom ženom. Poslije burne noći između 10. i 11. jula, bojeći se da neće uspjeti da nagovori one koji su bili tu sa njima, zamolio ih je da se ne suprotstavljaju Sofiji Andrejevnoj, ostavljajući svima svoje pisamce: „Molim vas kao Boga da niko od vas ne prigovara i ne nervira mamu i budite dobri prema njoj, blagi i pokorni“. U Tolstojevom dnevniku od 3. septembra 1910. godine postoji naglašen zapis: „U kući je nepodnošljivo teško. Izdrži Lave Nikolajeviču!“ Iza toga je dodao: „Trudim se“.
(Nastaviće se)