Preveo i priredio: Slavko Šćepanović
A evo ono najinteresantnije:
„... ogromna mongolska prostranstva, sa brojnim nepristupačnim planinskim klancima, biće za boljševike isto ono što su nekada za Francuze bile nepregledne ruske ravnice. Stanovništvo Helhija, zbog nekoliko uspješnih naših manjih okršaja sa crvenima, daće podršku, to je nesumnjivo... Ako uništimo obesnaženog neprijatelja, mi ćemo na njegovim leđima lako doprijeti do Rusije... Tako se po svim mjestima vodi široka propaganda od strane socijalista-revolucionara (podvukao V.Š.) imamo mrežu seljačkih saveza, kopiju programa koje prilažem, a Altaj, ta nepristupačna tvrđava, zauzeta zajedničkim snagama, pouzdana je baza ratnih operacija, odakle nam se otvara put na magistralu preko Bijska i Barnaula”.
NAREDBA
narodu, stanovništvu Altajskog okruga, karjejevskim Kirgizima, Mongolima, Urjanhima i Karakalmikima:
Voljom svemogućeg Boga, ja sam sa vojskom stigao u Altajski okrug...
Iskreno želeći dobro stanovništvu, radi njegove sreće i mira, odlučio sam sledeće:
1. Zbog novonastale situacije u Altajskom okrugu uspostaviti privremenu vlast... Okrugom će upravljati onaj koga ja budem imenovao.
Do međunarodnog rješavanja pitanja mog boravka u Altajskom okrugu, sva vlast, kako vojna tako i civilna, pripadaju meni, na bazi okupacionih prava.
2. Privremena vlast treba da formira svoje vojne jedinice radi čuvanja mira i reda u kraju, kao i da odmah obezbijedi zaštitu granica okruga, i da ne dozvoljavamo nikome prelazak preko granice...
3. Sva lica za koja se posumnja da su boljševički agenti, sa svim što se kod njega nađe, dovesti u Šara-Sume:
Načelnik posebnog Orenburškog korpusa general-lajtant Bakić.
Piratski napad navlači na sebe nešto kao pravničku oblandu:
Kasnije će od originala, koji je napravio načelnik štaba korpusa, daktilografkinja napraviti seriju novih dokumenata. Naredbom broj 2, Bakić imenuje, da „privremeno” upravlja osvojenom teritorijom Zapadne Mongolije, nekog Bejse Hanafija Mamijeva, a naredbom broj 3 imenuje, kako ga je nazvao, uvaženog starca, da privremeno upravlja ruskim podanicima, s pravom na administrativnu i sudsku vlast „u odnosu na ruske bjegunce Kirgize, Tatare i Saratove”. Odlazeći iz Šara-Sume „u pohod na Rusiju” on će ovdje ostaviti vojni garnizon i one „žalosne slabiće” što vise kao okovi na njegovom oružju.
A sada...
Sada se pred dvorcem gospodina Bakića, na iscrtanim bijelim kvadratima sive ilovače, stvara raznobojni rat, likuju fanfare, izvikuju se parole o vjernosti „vođi” . Iz petnaest kadionica u plavo šarasumsko nebo dižu se oblaci od tamjana.
Iz gubernatorske kuće gusari u bijelim uniformama i sa bijelim rukavicama, uz bučno bubnjanje doboša, iznose, u tom kraju do sada neviđene crvene zastave sa trobojnim pravougaonicima na kopljima. I gruvaju topovi: buha, buha, buha...
U četvrtak 8.juna 1922. godine „Pravda” će izaći sa člankom sudskog tužioca u predmetu Bakića i njegovog štaba. On će biti na prvoj strani, uporedo sa uvodnikom, i objasniće mnogo toga što se događalo oko Bakića pred njegov dolazak u Rusiju.
Biće i sledećih riječi:
„Iz dokumenata nađenih kod Bakića i u njegovom štabu, i iz izjava samog generala Bakića, i Smoljnina, dosta je jasna veza između djelovanja bjelogardijskih oficira, koji su bili smješteni u Cugučaku i Šara-Sume, sa partijom socijal-revolucionara. Bakić je računao na taj pripremni rad koji je iza leđa Rusiji organizovala partija socijal-revolucionara”. Što je u to vrijeme radila partija socijal-revolucionara? Ona je organizovala takozvani Sibirski seljački savez. Ispostavilo se da je najbolja preporuka tog saveza to što su kolčakovski dželati, Bakić i drugi, izjavili da je za njih prihvatljiv program tog saveza.
U igri koju su započeli Kajgorodov i Bakić, to je, stvarno, bila adutska karta. Čak je na pitanja istražnog sudije o posebno važnim pitanjima, Bakić govorio sa simpatijama o socijal-revolucionarima u sadašnjem vremenu.
„U vezi sa pismom Kajgorodova broj 806 od 1. jula, koje se tiče izjave o socijal-revolucionarnoj partiji i Savezu seljaka, izjavljujem: Stranku socijal-revolucionara ne smatram neprijateljskom partijom sa kojom treba voditi borbu. Smatram mogućom saradnju sa socijal-revolucionarnom partijom”.
Tužilac je vidio dva impulsa koje je život pokazivao Bakiću, da bi odustao od puta u Šara-Sume i podstakao njegov famozni „pohod na Rusiju”: neposredni diktat Japana, a kasnije preko barona Ungerna, i zov Seljačkih saveza.
Ali i jedno i drugo je nagovještavalo sebe u vrijeme pritisaka Dutova. Na primjer, račvanje mreže mjesnih organa Sibirskog Seljačkog saveza, kulačko-seljačka ilegala, neredi sibirskih Vandeja – sve se to događalo dvadeste godine. I sve je to Bakić znao. Pa zašto nije onda pošao sa Dutovim, a pošao je sada sa Ungernom i Kajgorodovim?
Iz zaključka tužioca:
„U maju 1921. godine na rijeku Emilj stigla je iz Sovjetske Rusije takozvana „narodna divizija” pod komandom kozačkog kapetana Gnojeviha i pukovnika Tokarjeva i potčinila se generalu Bakiću. Divizija se sastojala od ustanika Išimskog i Pretropavlovskog rejona”.
Bjelokulačka divizija Išimaca ušla je u prigranični logorski gradić sa dugom kolonom kamila. Grupe Bakićevaca bile su naoružane planinskim topovima uvezanim štapinom, balama pušaka i sabalja, starudijom stečenom krvlju. Prilikom interniranja razoružani Bakić sada je dobio bogati ratni arsenal i dopunu ljudima”.
Kolona od oko hiljadu i pet stotina pobunjenika zaustavila se još na putu k Emilju.
„Mi želimo da se spojimo sa vama, draga braćo iz mile Rusije uzvikivao je jasnim glasom Smoljnin Tervand. - Ali naši uslovi su nepopustljivi: vi ste armija svjedoka. Prelazak granice ne znači vaše bježanje od neprijatelja koji vas goni, nego vaša dobrovoljno prihvaćena misija da pozovete nas bakićevce, u prvom redu generala Bakića, u domovinu. Sa vašim dolaskom, utuvite to jednom za svagda u glavu, general Bakić je pozvan svuda od strane seljaka-ustanika i kozaka da se vrati u Rusiju, svojim počastima i pravima, da se vrati i zauzme mjesto koje mu je pripremila istorija. Zaklinjući se svojom novom i, kao što svako vidi, svetom misijom, podižući iznad glava svoje ratničko oružje”.
Tužilac: Optuženi Bakiću! Poslušajte pažljivo tajnu cirkularnu naredbu, koju ste izdali prije nastupanja. Čitam: „Pobunjenici Omske, Toboljske i Čeljabinske gubernije uputili su nam Prvu sibirsku narodnu diviziju, zajedno sa svojim oračem, načelnikom Tokarjevim na čelu. Dva partizanska odreda koji su u posljednje vrijeme stigli iz Samarske, Orenburške i Turganske gubernije, takođe, zahtijevaju uspostavljanje novog poretka”... Šta je ovdje tačno, a šta nije?
(Nastaviće se)