Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Dokument o oporuci Tolastoj je konačno potpisao 22. jula 1910. godine. Aleksandra Ljvovna Tolstoj je zadužena za upravljanje njegovim književnim nasleđem. Kasnije, 16. novembra 1910. godine ta oporuka je ovjerena u Tulskom okružnom sudu. Tolstoj je 31. jula dopunio i potpisao izjavu o oporuci sa objašnjenjem, koju je pripremio Čertkov, na osnovu koje će poslije smrti pisca, svi rukopisi i papiri biti obavezno predati njemu, radi pregleda, izbora i pripreme za publikovanje.
Pitanje neophodnosti da Lav Tolstoj obavijesti javnost i upozna sa svojom oporukom Sofiju Andrejevnu i ostale članove porodice izazvalo je žučnu raspravu između njegovih sledbenika Birjukova i Čertkova. Kasnije, u pismu Čertkovu od 11. oktobra, Aleksandra Tolstoj je iznijela svoje mišljenje:
„Ovih dana sam mnogo razmišljala o očevoj oporuci i palo mi je na pamet, posebno poslije razgovora sa P. I. Birjukovim, da je bilo bolje napisati takvu oporuku, koju bi potpisali svjedoci i da obavijesti sinove za života o svojoj namjeri i želji. Iz razgovora sa ocem stekla sam utisak da on pristaje na sve šta bi nama odgovaralo. Sada Vi razmislite i odlučite kako je bolje. Da li treba pokrenuti priču o svim djelima? Molim Vas požurite. Kad dođe Tanja biće mnogo teže, pa se može desiti da se neće moći bilo šta dogovoriti”.
Tolstoj nije obavijestio svoju porodicu o svojoj poslednjoj želji, ni Sofija Andrejevna, ni njegovi sinovi nijesu znali da je oporuka već potpisana.
Još 4. jula 1910. godine Sofija Tolstoj je pisala:
„Da, Lav Nikolajevič se već udaljio napola od nas vjernih i iskrenih ljudi i to treba imati na umu svakog minuta. Kako bih voljela da mu se približim, da se brinem o njemu, da umirim moju umornu i čežnjivu dušu i zajedno sa njim shvatim prolaznost svega zemaljskog. Negdje u dnu duše osjećam to duševno stanje i ja sam ga doživjela i preživjela kad je Vanječka umro i potrudiću se da pronađem mir još ovo dok sam živa, a najbolje je da to bude za života moga muža. Teško je održati to stanje, kada trpiš teškoće u vođenju domaćinstva, vodiš računa o poslovanju, brineš se o posluzi, vodiš računa o odnosima sa ljudima i djecom, stalno brineš o novcu – prokletoj stvari, a sve je to u mojim rukama”.
U toku ljeta i jeseni 1910. godine ona nije smogla snage da se smiri i posumnjavši da postoji oporuka, započela je borbu, pokušavajući da zaštiti interese svoje djece i unuka. Osim toga, i situacija koja se iskomplikovala bila je paradoksalna. Sa svojim optužbama Sofija Andrejevna i njeni sinovi Lav i Andrej su prijetili da će obavijestiti javnost o Tolstojevoj senilnosti i neuračunljivosti. U početku su ga bukvalno podsticali da napiše tu oporuku, pa tek onda povjerovali u ispravnost donošenja takve odluke.
Nakon potpisivanja oporuke, a zatim i poslije njene zvanične ovjere u novembru 1910. godine, teret te situacije je pao na pleća dvadesetšestogodišnje Aleksandre Ljvovne Tolstoj. Ona se morala suprotstaviti cijeloj porodici. Moj brat Andrej traži direktan odgovor od oca i otac mu kaže da se ne osjeća obaveznim da mu da odgovor.
Sergej Ljvovič Tolstoj, razmišljajući o odnosima svoje majke i Čertkova, pisao je o nastaloj situaciji: „Ove dvije osobe imaju svoje ljude, koji ih podržavaju. Uz Sofiju Andrejevnu su njeni sinovi Lav i Andrej, a takođe neki rođaci, prijatelji i poznanici, koji su došli, a uz Čertkova su njegova žene Ana Konstantinova, moja sestra Saša, V. M. Feokratova, Goldenvejzer i drugi. I oko oca se stvaraju, što ja ne mogu nazvati drugačije ničim drugim, nego intrige. Sofija Andrejevna prilazi Lavu Nikolajeviču i pita ga za oporuku, on izbjegava odgovor, ona počinje da histeriše i da prijeti samoubistvom. Moj brat Andrej direktno pita oca za testament i otac mu kaže da se ne osjeća obaveznim da mu da odgovor. To isto kaže i sestra Aleksandra bratu Lavu.
A Čertkov i oni što ga podržavaju trude se da što bolje sačuvaju tajnu o oporuci. Čertkov piše Lavu Nikolajeviču pismo, u kojem se trudi da mu dokaže da je njegova žena čudovište i da su ona i neki od njegovih sinova pretjerano opsjednuti korišću. Aleksandra Ljvovna je zvanična sa majkom i imajući u vidu da nije očekivala da ona bude određena za naslednika očevih djela, sasvim je potpala pod uticaj Čertkova. Goldenvejzer i Feokratova se miješaju u porodične stvari Lava Nikolajeviča i obavještavaju ga o polusumanutim pričama Sofije Andrejevne i nekim drugim stvarima. Od strane V. G. Čertkova, A. B. Goldenvejzera, B. M. Feokratove i, nažalost, sestre Saše javilo se nekakvo neprijateljstvo prema majci, a otac je morao stalno da sluša od njih neprijatnosti o njoj i prenosili mu sve šta je ona radila i pričali šta namjerava da uradi”.
(Nastaviće se)