Preveo i priredio: Slavko Šćepanović
Događalo se da se gospodin Bakić oblači u frak, nosi vizitne rukavice od crne šemahanske svile, a gospodin Dutov je uvijek bio u uniformi, i u vojnoj službi. Nikakav hobi njegovo prevashodstvo nije priznavalo. Malo pismeniji od Bakića, malo iskusniji u vojnim poslovima, lukaviji, aktivniji, on je u prvo vrijeme među emigrantima u inostranstvu imao neku cijenu, smatrali su da ta karta još nije otkrivena.
Vrijeme je proticalo.
Čin Sedmoriječkog generala gubernatora, koji je Anenkov dao Dutovu, kao što znamo, nije bio plod prefinjene afere, ali se Dutov saživio sa tim činom, stavio ga na papir, i što je najvažnije, i dok je spavao vidio je sebe vladarom Sedmoriječja. Tih dana u zapadnoj Kini bila su četiri takva vladara. Svi su oni upravljali okrugom Sedmoriječja. Dutov i Anenkov, njih mi poznajemo, i još Ionov i Ščerbakov. Ali, ako je Anenkov bio okupiran stalnim svađama sa mjesnim stanovništvom, Ionov je stalno sricao patetične naredbe sa uvijek jednakim početkom: „Dragi sedmoriječani”. Ščerbakov je i danju i noću lutao od krčme do krčme, a ataman Dutov je oštrio svoj nož, slao u Bahtinku izviđače i uspostavljao vezu sa Semjonovim, Ungernom, i čak sa Vrangeljom.
Iz zaključka optužnice:
„Na osnovu materijala iz predmeta generala Bakića i njegovog štaba ustanovljeno je da su Sedmoriječje i teritorija Kine u toku čitave 1920. i 1921. godine bili baza koncentrisanja svih ostataka bjelogardijaca i njihovih organizacija, uz pomoć Japana, za oružani napad na Sovjetsku Rusiju. Načelnik štaba generala Bakića, general Smoljnin izjavljuje: „U jesen 1920. godine, u Čugučak su pristigli japanski oficiri Nagamini i Sato. Ja i general Bakić smo sa njima vodili pregovore o mogućoj podršci japanskog dijela Orenburškog korpusa. Posljednjih dana decembra 1920. godine u Čugučak je stigao japanski major Cuga. General Bakić i ja smo i sa njim pregovarali. Iz razgovora sa japanskim majorom Cuge stekao sam utisak da je on došao s misijom da ujedini odrede atamana Dutova, generala Bakića i atamana Anenkova u jedan odred pod zajedničkom komandom.”
Despotizam
Baron poznatog porijekla ne brine mnogo o plemenitosti riječi i namjera. U njegovoj mašti javlja se vrlo nepopularna ideja „velike, jedinstvene i nepodijeljene Rusije” sa imperatorom Mihailom na prestolu (uzgred rečeno on je već bio preminuo). Njegova naredba je nepametna, divljačka, zasnovana ne na realnom odnosu snaga, nego na hiperboličnom osjećanju mržnje prema radnicima i seljacima.
Ali, da li će to Bakić reći na sudu? Da li će priznati da je on, Bakić, isti Ungern? Da li je Ungernov despotizam i njegov despotizam, a Ungernova surovost je i njegova surovost.
Bakić: Ne, ne! Naredba broj 15 je za mene obični papir. Ništa više Ungerna svojim pretpostavljenim nijesam smatrao, i ni u kom pogledu mu nijesam polagao račune.
Predsjedavajući: A šta je ovo? Slušajte Bakiću! Vaš stav broj 806 od 14. juna je bio: „Hvala za informaciju... Pristupam izvršenju naredbe br. 15”. Ovo je vaše pismo!
Bakić: Da. Ali to je moje pismo Kajgorodovu.
Predsjedavajući: A ovo? „Poslije izvjesnog odmora u Šara-Sume, namjeravam da očistim sav Altajski okrug... i izvršim zadatke u skladu sa vašom naredbom broj 15”. Da li ste radoznali? Pročitajte: „Njegovom visočanstvu general-lajtantu Ungernu”. A na dnu papira potpis: „general-lajtant Bakić”.
Bakić: Prisjećam se. Vezu sa Ungernom ja, stvarno, nijesam izbjegavao. Ne, ne! Ali pukovnik Sokoljnicki... on mi je obećao posredovanje... bježanje u Peking.
Predsjedavajući: Ne ljutite se Bakiću! Naći ćemo odgovarajuću zamjenu Sokoljnickom... Da, evo? Sergej Aleksandrovič Plahotin. Čitam vašu naredbu: „Prekomandovao sam ga u grad Urgu radi kontaktiranja o svim pitanjima niže pomenutim sa vladom Mongolije i sa general-lajtantom Ungernom. Dolje potpis generala lajtanta Bakića i pečat korpusa. Plavi dvoglavi orao. Stiče se takav utisak kao da je taj orao sletio sa dokumenta i zasio na vaš potpis. Zanimljivo je ko je od koga pozajmio taj lik?
crveni saldo
Omski gimnazijalac, omski trgovac, a sada korneti glasonoša barona Ungerna, slično fabričkoj lokomotivi-igrački, muči se u granicama jednih te istih geografskih težaka: Urga, Kobdo, Šara-Sume. Trougaonik. Ungern, Kajgorodov, Bakić. Kornet dokumenta nosi u kožnoj torbi sa srebrnim patentima, obješenoj preko ramena povrh pamučne košulje. Baronove poruke vazalima on, po običaju, čita glasno kao, uostalom, i poruke vazala jednih drugima. Takva je volja barona. Samo baronove poruke čita on lično.
Sada je visoki kurir stigao u Šara-Sume, ušao u štab-stanište Bakića, izvukao iz torbe na četvoro presavijeni list sa tekstom otkucanim na pisaćoj mašini slovima lila boje, i zapalivši, počeo čitati naglas. Bakić je desno od njega, na kožnoj mekanoj stolici bez naslona, sa nogom preko noge, kažu da je to njegov uobičajeni položaj. Smoljnin Tervend sa lijeve strane, pored prozora, puši ispod prozorčića za provjetravanje.
Poslušajmo glas kurira: „U zimu 1920. godine, na raznim tačkama prostrane Mongolije, skoncentrisale su se neveliki ostaci onih ruskih snaga koje je poslije bezuspješnog oslobodilačkog pokreta 1918-1919. godine, trebalo da se povuku pod pritiskom ruskog naroda, koji je izgubio vjeru u njih.”
Jasno: kornet Šegabetdinov čita prve redove pisma Kajgorodova Bakiću. 4. aprila 1920. godine, obavještava Kajgorodov, on je zauzeo Kobdo, a 27. maja službeno je uputio u Urgu, generalu Ungernu načelnika štaba sa porukom da informiše u kom pravcu se sada nalaze pobjednički putevi barona Ungerna. Ungern je razaslao pismo po okruženju. Kajgorodov dalje piše gdje se nalaze „saborci” Ungernataman Kazancev, pukovnik Kazagrandi, i konačno, velikan bijelog pokreta – ataman Semjonov.
(Nastaviće se)