U svom dnevniku „Ljubav i bunt“ iz 1910. godine Sofija Andrejevna Tolstoj, supruga Lava Tolstoja, posebno se osvrnula na njegov testament, koji je on mijenjao više puta. Priča o testamentu je trajala dugo. Godine 1891. pisac se javno odrekao prava na dobit od svojih prodatih književnih djela u korist opšteg dobra, međutim, svoju zadnju odluku donio je 1910. godine i za naslednika odredio svoju najmlađu kćerku Aleksandru.
Godine 1891. Tolstoj je zapisao u dnevniku: „Ona ne razumije, a i djeca ne shvataju, dok troše taj novac od prodatih mojih knjiga, svaka potrošena rublja meni donosi patnju i sramotu. Ja se sramim toga i zašto kriti, ako je to istina“. Te iste godine Tolstoj se javno odrekao prava na dobit od prodatih svojih književnih djela, koja su napisana i objavljena poslije 1881. godine.
Marta 27. 1895. godine Lav Nikolajevič je zapisao nezvaničnu oporuku u svoj dnevnik, u kojoj se obratio naslednicima sa molbom da se odreknu prava svojine na njegova djela.
Nakon nekoliko godina Sofija A. Tolstoj, saznavši za to, zapisala je: „Ja smatram besmislenim i lošim da se djela Lava Tolstoja koriste kao opšte dobro.
Ja volim svoju porodicu i želim joj blagostanje, a kad bi se njegova djela koristila kao društvena svojina, mi bismo častili bogate izdavačke kuće, poput Marksa, Cetlina i drugih. Ja sam rekla Lavu Nikolajeviču, ako on umre prije mene, da mu neću ispuniti želju i da se neću odreći prava na njegova književna djela. Ako bih ja na to gledala blagonaklono i pozitivno i smatrala to pravednim, ja bih mu pričinila zadovoljstvo dok je on živ, a poslije njegove smrti to ne bi imalo nikakvog smisla za njega“. U ljeto 1897. godine Tolstoj je po treći put pokušao da ode od kuće, ali mu se namjera ni ovaj put nije ostvarila.
11. avgusta 1908. godine Tolstoj je zapisao u svoj dnevnik odavno željenu oporuku da njegovi naslednici ustupe društvu na korišćenje to šta je on napisao, a 4. februara 1909. godine on je ponovo zamolio naslednike da raspodijele zemlju seljacima i odreknu se prava svojine na njegova djela, ne samo na ona koja su već data, već sve što je on napisao da se preda društvu na korišćenje.
Te iste godine, dok je tokom jeseni boravio u gostima kod Čertkova u Krjokšinu, Tolstoj je potpisao prvu varijantu svog formalnog testamenta u prisustvu tri svjedoka, sa kojim su bili u skladu svi papiri, koji su ostali poslije njegove smrti, da njegova djela ne mogu postati ničija lična svojina i mogu se besplatno izdavati i preštampavati, kao i da se moraju predati Čertkovu na raspolaganje. Kako se kasnije pokazalo, dokument nije imao pravnu snagu, jer nije bio imenovan budući vlasnik, pa je prenos vlasništva bio onemogućen.
Morao se odrediti naslednik, koji će poštovati Tolstojevu volju i izbor je pao na njegovu najmlađu kćerku Aleksandru. 27. oktobra 1909. godine ona je napisala Čertkovu: „Vi ste prijatelji i odlučite da li možete povjeriti meni tako veliku obavezu. Ja vidim samo ovaj jedini izlaz i zato ću se prihvatiti toga i znam da nećete zažaliti što ste baš mene odabrali, iako ću morati mnogo šta teško da preživim“. 1. novembra je Lav Nikolajevič već potpisao tekst testamenta, kojim je Aleksandra Ljvovna Tolstoj određena jedinim naslednikom njegovog književnog stvaralaštva.
Kćerke Marija i Tatjana su bile veoma bliske ocu, a zadnjih godina, nakon Marijine smrti i Aleksandra. O svojoj posebnoj naklonosti prema najmlađoj kćeri on je pisao u svom dnevniku: „Saša me i veseli i zabrinjava. Drago mi je što je volim i grdim sebe zbog toga što u tome pretjerujem“. Ona mu je u svemu pomagala, za sve ga podržavala i bila iskren prijatelj.
Čitav svoj život Tolstoj je bio na nišanu kritičara. Mnogi savremenici su njegovo „gospodovanje“ u Jasnoj Poljani shvatali kao protivurječnost njegovog učenja. Visoki ideali, kojima je stremio, bili su neuvjerljivi sa njihove tačke gledišta, jer lično nije bio dosledan. Na pismo studenta iz Kijeva, u kojem mu je taj student predlagao da se odrekne grofofske titule, da podijeli bogatstvo siromašnim i ode od kuće, Tolstoj je odgovorio: „Tačno je da ja živim sa porodicom u sramnim uslovima raskoši među siromasima i prosjacima, koji me okružuju, ali ja ne prestajem da mislim i to me sve više muči i nema dana da ne pomislim na ispunjenje vašeg predloga“.
Po mišljenju S.Lj. Tolstoja, Čertkov je „bio ubijeđen u to da davanjem svojih djela na korišćenje društvu ima ogroman društveni značaj, jer to mora doprinijeti pojeftinjenju i pristupačnosti tih djela širokim masama“.
Ako se to ne dogodi, kako je to izjavio Sergej Ljvovič Tolstoj, Čertkov je smatrao da će čak „biti odvojen od suštine,koja je sastavni dio njegovog života“.
(Nastaviće se)
Preveo sa ruskog i priredio:
VOJIN PERUNIČIĆ