Kažu da tuga za domovinom ne može da rani ničije srce kao rusko. Ja to vjerujem.
Osamnaestogodišnji mladić, kojega je mobilisao Bakić, u „kozake” pred samom Kinom, maltene na poslednjoj ruskoj vrsti, izašao je iz štaba konjičko-jegerskog puka, prešao dvorište i zaustavio se kod kapijice vrta. Pružio je ruku ka žbunu pelina, izgnječio mirišljavo zrnce cvijeta, i pomirisao prste. Lice začuđeno, zamišljeno.
– Što si se zamislio, kozače?
Glas iza leđa, poznat svakome u korpusu, Bakić.
Projahao je kroz kapijicu na veličanstvenom atu. Zategnuo je ular i usiljeno se osmjehnuo.
– Da reci!
– Pa eto... gospodine generale...
– Šta eto?
– Miriše Rusijom... – Dječak je pogledao prste i sakrio ruke iza leđa.
– Poređenje nije loše. Znači, želiš u Rusiju? Tamo? Bakić je mahnuo korbačem u pravcu granice. A šta radiš u štabu? Da slučajno ne njuškaš na koji način su sinoć tri kozaka iz konjičkog, jegerskog puka pokušali da uhvate maglu? Drži! Bacio je povodac kozačiću. Povedi konja u konjušnicu i zatraži od starješine pedeset rubalja iz mojih rezervi! Briši!
Te večeri su kozaci iz konjičko-jegerskog puka jurili dječaka koji je pobjegao preko granice na generalskom atu. Vratili su se praznih šaka. Pedeset „rubalja” obećanih bjeguncu iz rezervi glavnokomandujućeg dobio je dežurni u pukovskom štabu.
U papirima istrage, rasutim po fasciklama, u periodici, nalazim nešto što govori o raspoloženju bakićevaca, prije svega onih njihovih djelova koje su štabovi za popunu tjerali u odred strahom i puščanim šipkama, za koje je, kao za onog mladića, na primjer, tuđe nebo bilo nebo bez sunca.
„Svi žele kući, a ja želim više od svih”.
Obruč oko korpusa bio je čvrst.
Bakić je taj čovjek-buzdovan, koji nije ni pomišljao na elastičnu politiku, koji u kolonama korpusa nije vidio smiješne sudbine, uvjerenja i karaktere, nego samo jedno lice, pokorno, ponizno, staro lice potčinjenog, sjekao je i lijevo i desno.
Zadatak da sačuva korpus kao vojno-ratnu organizaciju – za njega su bile straže, karaule, pucnjava i proganjanje svojih.
Obratimo još jednom pažnju na svjedoka Borovskog.
„Nikakvog drugog suda osim poljskog u odredu nije bilo, i svako istupanje protiv Bakića ocjenjivalo se kao bunt protiv vrhovne vlasti. Blizina granice je prvih mjeseci bila veliko iskušenje za mnoge. Razljućen zbog nestanka nekih svojih oficira i vojnika, Bakić je u jednom od svojih brojnih govora, lomeći ruski jezik, rekao:
– Vi mi nijeste potrebni, vi možete, ako želite poći od mene, ako hoćete i crnom đavolu.
Njegove riječi su mnogi mogli shvatiti kao figurativnu dozvolu da pođu u domovinu... Te noći grupa od oko četrdeset ljudi, vojnika i oficira, krenula je putem ka Čugučaku, sa ciljem da pređe granicu, ali su prilikom nailaska na prvu stražu od strane stražara, i onih vojnika koji su bili upućeni da jure kozake, bili zadržani i poslije svanuća vraćeni u logor. A tu je, uvrijeđeni njihovim osjećanjem prema boljševicima Bakić, napravio okrutni obračun: svakog petog su hvatali, skidali sa njega odjeću i udarali puščanim šipkama, pri čemu je sam izbezumljeni general, sa licem unakaženim od zlobe, one koji su već bili popadali po zemlji, udarao čizmom u lice”.
Predsjedavajući: Sud pristupa istraživanju optužbi sadržanih u iskazima svjedoka Nigova. Optuženi Bakiću, kako ste vi bili dobro obaviješteni, svjedoka Nigova na ovo suđenje nije bilo moguće pozvati... Nigov vas optužuje zbog toga što vi ne samo što nijeste pomagali ljudima da se vrate u domovinu, nego ste i ometali njihov povratak, koristeći se pri tom hapšenjem i kažnjavanjem konvojnih diviziona onih koji su bježali, ličnim obezbjeđenjem, ili specijalnim jedinicama za vezu. Samo jednom prilikom, kako tvrdi Nigov, pobjeglo je trinaest ljudi.
Bakić: – Takve grupe se ne sjećam.
Predsjedavajući: – Oni koji su bježali išli su obalom Crnoga Irtiša u pravcu Zajsana.
Bakić: – Obalom Crnog Irtiša? Trinaest? Ne sjećam se.
Predsjedavajući: – Među njima su bile dvije žene. Ponavljam, dvije žene, od kojih je jedna bila sa djetetom.
Bakić: – Dvije žene? Ne sjećam se.
Predsjedavajući: – Čitava grupa je bila posječena sabljama.
Bakić: – Tako nešto nije moglo biti.
Tužilac je pogledivao na Bakića sa podsmijehom, i kao da nešto očekuje.
Nešto je zapisao u blok-notesu.
Odložio je blok-notes na kraj stola, a kada je predsjedavajući pitao ima li pitanja za optuženog, dobrodušno je raširio ruke i pokazao prazne dlanove. I, u stvari, Bakić je bio iscrpio mogućnost da kaže istinu, i nije imalo smisla da ga više bilo šta pita. Zatim je uslijedila pauza. Nakon toga nova pitanja. I na kraju nova figura na klupi optuženih – Smoljnin Tervand.
Tužilac: A sada posljednje: – Možete li vi, bivši načelniče štaba korpusa, potvrditi obračun o kojemu govori svjedok, pukovnik Nigov? Da li je on bio?
Smolnin Tervand: – Očigledno, da.
Tužilac: – Očigledno?
Smoljnin – Tervand: Ja kažem: da. Čuo sam o tome, ali detalja se, nažalost, ne sjećam.
Tužilac (predsjedavajućem): – Jedno pitanje Tokarjevu.
Predsjedavajući (Tokarjevu): – Optuženi, potrudite se da ustanete.
Tužilac (Tokarjevu): – Nakon što je ubijen pukovnik Gnojevih, vi ste, sudeći po dugim i teškim posledicama, neprekidno komandovali takozvanom „narodnom divizijom”. Da li je to tačno?
Tokarjev: – Da.
Tužilac: – Ispričajte kako je to bilo?
Tokarjev: Leteći odred za hapšenje trinaest odbjeglih sam opremio i pustio ja. To nijesam uradio po Bakićevom naređenju. Sve ostalo je onako kako je izjavio pukovnik Nigov.
Tri broja: 16, 6 i 10.
Bakić je na Emilj dopremio šesnaest hiljada bajoneta i sabalja.
Ali, gromada se istopila, i na početku pohoda bilo ih je samo šest. Deset hiljada njih je postalo građanima crvene Rusije.
Ljudi su odlazili kući, zbijajući se u manje ili veće grupe, ali je pojedinačno prvi savladao granicu mladić-kozak na paradnom atu njegovog veličanstva, generala Bakića.
(Nastaviće se)
preveo i priredio:
slavko šćepanović