Igrali su u srebro. Smoljnina Tervanda nije išla karta i sa svakim obrtajem džepovi su mu se praznili.
–Idem na sve – rekao je, izvadio ostatak cigareta iz masivne srebrne tabakere, stavio je na kartaški sto i rekao:
– Otvorite kartu, naredniče!
Narednik je izvukao puba herca.
– Palica – rekao je on i ravnodušno kucnuo dobijenom tabakerom, počeo vaditi iz džepa i ređati ispod lastiša u tabakeru šangajske cigarete.
–Smoljnin Tervand, načelnik štaba korpusa, vratio se kući prije žene, koja se zabavljala plesom na oficirskoj svečanosti. Očekujući je, sjedio je za stolom i, kao što mu se često događalo u poslednje vrijeme, ispijao iz čaše žućkasti švercovani alkohol. Na stonoj dasci je ležao „bruning”. Kad se žena pojavila, rekao joj je jasnim i grubim glasom:
–Ponovo si ležala na znojavoj ruci pijanog gusara!
A onda je, sa iznenadnim nastupom gnjeva, podviknuo:
–Marš uza zid!
–Bog s tobom, Ivane...
–Ni riječ! Za kaznu zbog lakomislenog odnosa prema bračnim obavezama određujem ti pola sata stajanja uza zid u tom položaju i da stalno gledaš u ovu stvarčicu. Mrdneš li, pucam bez upozorenja.
Deset minuta, petnaest. Ženino tijelo polako klizi niza zid. Nesvjestica.
Ovaj specifični događaj iz života načelnika štaba korpusa zapisan je u materijalima odgovarajućeg predmeta u tomu 1, na strani 86. Odmah se može zaključiti da njegova surovost, koju je ispoljavao u sukobima sa Bakićem, nije bila usmjerena samo u pravcu žene.
On je sve znao o svojim potčinjenima. U njegovim rukama su bili svi konci kontraistrage, a tajna agentura mu je dolazila na sastanak i plaćana je njegovom rukom.
Po hijerarhiji činova, Smoljnin Tervand je bio samo za stepen niži od Bakića, druga ličnost u korpusu. A po težini i odgovornosti gotovo prva.
General je bio veoma mlad, bez bitnijeg ratnog iskustva, ali je imao držanje kao pravi vojskovođa. Nije volio mnogo da govori i viče. Nije volio ni da se šali. Bio je osjetljiv, a peckao je, najčešće, tajno. Po prirodi je bio diplomata. Sam je govorio da je član partije kadeta. Oktobarsku revoluciju je smatrao ekcesom, pojavom koja ne potiče iz logike.
Anenkov 23. januara potpisuje naredbu broj 23, koja glasi: „Ataman Dutov je izrazio želju da se upiše u spisak lejb-atamanskog puka (anenkovskog V.Š.)... Iskreno se radujem...” Naredbodavni dio tog dokumenta čini i „želju” Dutova faktom. Tu je rečeno: „Načelnika Sedmoriječkog kraja, atamana svih kozačkih vojski, generala-lajtanta Dutova, upisati u spisak lejb-atamanskog puka koji nosi moje ime (podvukao V.Š.).”
Dutov tako postaje vojnik Anenkova. Mada počasni, naravno.
S novim načelnikom Bakić je prihvatio i njegove metode: Zvjerstva, ponašanje prema svojima i civilnom stanovništvu, dželati siju smrt bez povoda, za svaki slučaj. Smrt je izgubila svaki smisao i zbog toga postala beskrajno užasna.
Na sudu se Bakić skrivao pod maskom humanosti.
–Ja sam više puta pisao Anenkovu, upozoravajući ga da ne može tako surovo postupati prema stanovništvu.
–Odakle i kuda ste vi pisali? – pitao je tužilac.
Uslijedilo je nerazumljivo mrmljanje.
On nije mogao pisati. Do Sedmoriječja Bakić i Anenkov su samo čuli jedan za drugog.
–Ja sam težio da olakšam položaj seljaka u Sedmoriječju – rekao je nakon jednog minuta Bakić.
No i za te njegove riječi mogli su se naći samo demantiji.(Nastaviće se)
preveo i priredio:
slavko šćepanović