Preveo i priredio: Slavko Šćepanović
Dželat: Batina i metak. Avanturist. Biće koje razmišlja rutinski, a ponekad i nerazumno. Sav je u prošlosti. Tvorac „vječitih pravila” koja potiču od batinaške akademije Nikolaja Prvog. Monarhista prve vrste.
Kao i general Boldirov, glavnokomandujući vojskom Ufimske uprave, bio je ubijeđen da su ruski oficiri gubljenjem činova dosta visokih i stabilnih državnih privilegija, tradicija, položaja u društvu, postradali više od boljševičkog prevrata, nego drugi privilegovani ruski slojevi.
Bakića su na sudu pitali:
– Da li su vam poznata monarhistička ubjeđenja barona Ungerna?
– Ne – odgovrio je optuženi.
– Da li, u isto vrijeme, dobro pamtite njegovu naredbu broj 15?
– Da, dobro ja pamtim.
Predsjedavajući je otvorio sivo-zelenkasti tom sa papirima o istrazi i pročitao iz Ungerove izjave sljedeće mjesto:
„Rusiju treba graditi nanovo, po djelovima. Ali kod naroda mi vidimo razočarenje i nepovjerenje u ljude. Narodu su potrebna imena. Imena svima poznata, omiljena i uvažavana. Postoji samo jedno takvo ime, zakonski Domaćin Zemlje ruske, sveruski imperator Mihail Aleksandrovič...”
– Optuženi – rekao je predsjedavajući – obratite pažnju – pada u oči da je riječ Domaćin napisana velikim početnim slovom. Prema tome, vi koji dobro razumijete tekst iskaza, nijeste mogli da ne obratite pažnju na taj detalj. Ungern je monarhista. A vi?
Bakić je ćuteći gledao nekud pored glave predsjedavajućeg. Teško mu je polazilo za rukom da izađe na kraj sa takvim pitanjima.
Ungern nije vjerovao „neukom, iskvarenom, revolucionarnom Zapadu”. Budućnost svijeta je vidio u potencijalima Istoka. U svojim planovima je stvarao Žutu imperiju pod okriljem Japana. Bio je ubijeđen da svijet ne može bez Kine. Po njegovom mišljenju to je značilo ulagivanje, obespravljivanje miliona, kada su jedni uvijek krivi, a drugi uvijek pravi.
Okrilje Japana i Kine, uz samodržavnu vlast u Rusiji, bilo je potrebno i Bakiću. Slovenstvo je on podržavao samo verbalno.
Čovjek nesigurnog i učmalog karaktera, častoljubiv, dvoličan, neistinit, često i bezdušno odlučan, ali dobro uvježban da plete mreže sitnih intriga, i da međusobno sukobljava ljude.
Pravi kicoš, u besprekorno sašivenoj uniformi, pod ordenima, sa uvijek dotjeranim gustim brkovima koji su imali podignute špiceve. Bakić je bio sebeljubiv. Živio je kao kulak. Na putovanjima je vukao sa sobom: domaću živinu, svinje, krave, imao je bogatu konjušnicu paradnih konja, kočije na federima. Srebro i zlato čuvao je kod sebe u metalnom sanduku pod krevetom. Nije zaboravljao da mijenja žene, i zakonske i ljubavnice. U čitavom okruženju uporno su se naduvavale glasine da je drugu zakonsku ženu ubio mauzerom radi treće, a da je za treću dao otkupninu koja je, za korpus predstavljala toliko finansijsko opterećenje da umalo nije došlo do pobune potčinjenih.
Bez knjiga, pozorišta i nauke je mogao lako živjeti.
Prema tvrđenju istrage bio je hrabar, ali se smrtno plašio groma. Da bi se spasio od bradavica, ispod prstena je nosio crni konac.
(Nastaviće se)