Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Posebne scene i sekvence posvećene su ropstvu njegovog, vjerujućeg naroda i scenama u hramu. Njegova potreba za prilagođavanjem istorije ovdje je, međutim, neočekivano svedena na najmanju moguću mjeru. Fascinirala ga je Mojsijeva ličnost koju je tumačio Teodor Robers i uz svu teatralnost gesta i izgleda ovog glumca nastojao je da njegov spaktakl spolja ostane u okvirima objektiviziranog prikaza ove biblijske teme. U tome je, gledano s formalne strane, kompoziciju filma doveo do savršenstva koje je decenijama ostalo uzor svim velikim holivudskdm projektima. Objektivnost koju spektakl spolja nameće velika je zamka vještog reditelja. Želio je da napravi film zaštićen svih mogućih prigovora bilo da dolaze od crkvenih krugova ili moralnih udruženja. Suviše je bilo investirano u ovaj projekat da bi on bio tako lako ranjiv. To je postignuto upravo majstorstvom režije. Ona je uključivala ne samo pokrete masa, psihološki opravdane kretnje, već i forsiranje spoljne akcije, veoma efektnu montažu, usklađenost igre glavnih glumaca i mase statista. Bio je to dinamični akademizam, često vezivan ne samo za američku, već i italijansku filmsku tradiciju, ali sa nespornim kvalitetima koji su ga, svojom skladnošću i savršenstvom, izdigli iznad svega postignutog. Bježao je od svih mogućih predrasuda i želio da taj svijet daleke prošlosti, makar ako se sve to graničilo sa nestvarnim, djeluje ubjedljivo i što mu je posebno bilo važno — sasvim živo. Ta fenomenalna organizovanost prostora i akcije nije, međutim, bila nijednog časa sasvim šematizovana. Tražio je mjesta za svakog svog aktera, jer su njihovi pokreti bili i te kako važni da bi se dobila ta željena spontanost i utisak životne vjerodostojnosti. Međutim, nad njim, kao i nad svim ostalima, lebdjeli su Hejsovi moralni principi i zahtjevi kojima se od reditelja tražila određena suzdržanost u kompoziciji filma. Sesil de Mil je, s jedne strane, isticao znamenje božjih zapovijesti i uzvišenost Mojsijeve privrženosti Bogu, a sa druge, nasuprot onome što te zapovijesti osuđuju, ali u dosta atraktivnoj formi da bi gledaoci bili zadovoljni bahanalijama, pikanterijama, erotikom, nasiljem, i ostalim.
Da bi sve to bilo još prihvatljivije komponovan je taj drugi dio koji je u maniru naturalističke melodrame ilustrovao svih deset zapovijesti. Priča se događa u San Francisku gdje žive dva brata Džon i Den Mak Taviš. Obojica su zaljubljena u lijepu djevojku Merl Laj, koja se je u njihovoj kući brinula o zdravlju njihove majke. Poslije upoznavanja sa ovako postavljenom situacijom saznajemo da su obojica zaljubljeni u djevojku, ali da se ona ipak opredjeljuje za mlađeg Dena i s njim se vjenčava. Ovaj se nije držao božijih zapovijesti već se upuštao u sumnjive poslove, pa je čak ušao i u gradnju crkve s namjerom da lije beton mimo svih građevinskih pravila miješajući jedan dio cementa sa dvanaest djelova pijeska. Desilo se da se građevina ruši upravo onda kada je njegova majka došla da ga vidi i tu gine. Čini dobro i dobru se nadaj! Zlo čini, u domu ga čekaj!(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.