Preveo i priredio: Slavko Šćepanović
Uz svu svoju političku podivljalost, Bakić je znao koje partije postoje u Rusiji, ali je pregovore među njima shvatao naivno, neuko i ispostavilo se da bi prema njegovom mišljenju bilo najbolje da ih uopšte nema. Stupajući na položaj „vrhovnog gospodara”, Kolčak je u svečanom, prijestonom govoru obećao svojoj kamarili da neće ići na „pogibeljni put partijnosti”. U Bakićevim krugovima te riječi su shvaćene kao znak čvrste vlasti, biserom izigravale demokratiju, grdile boljševike za vraćanje na front, za rastjerivanje osnivačke skupštine, za brestski mir... Za tu igru Bakić je za sebe odabrao, kako je on mislio, ugodnu masku slovenofila. Tu masku nije skidao ni na sudu.
– Platforma slovenofila je monarhija. Optuženi, da li je vama bio potreban car?
– Nije.
– Ali slovenofilima je potreban car? Njima nije potrebna revolucija. Da li ste čitali neku knjigu, ili brošuru o tome?
– Ne, nikako.
– Šta onda, po vašem mišljenju, ujedinjuje slovenofile?
„Naši neprijatelji su – Njemci” – pričekajte – ja to dobro znam.
– Da li je to neki citat?
– Da... U Parizu... na skupštini srpskih studenata – Bakić trlja nos – sad se sjećam, „u prošlom vijeku vojskovođa Skobelov je govorio Srbima da je rat... pa da, da je rat između Srba i Tevtona neizbježan. I da će biti dug, strašan i krvav.”
– Znači, slovenofile, po vašem mišljenju, ujedinjuje zajednički neprijatelj – Njemci? I šta još? Jasno, jasno. Vi nijeste teoretičar. Onda mi objasnite kako ste se vi ponijeli prilikom napada Njemaca na Pskov?
Ćutanje.
– U tom slučaju da vidimo šta o tome ima u predmetu.
Odmah se ispostavilo da je Bakić, poslije februara, izašao iz takozvanog rezervnog oficirskog sastava Kerenskog i odmah se utopio u svoje priželjkivano švercersko more, ovoga puta u Gatočini. Naredba Sovjeta boljševika vratila ga je u armiju. Primio je petsto četrdeset peti pješački puk, ali je u februaru 1918. godine, uoči bitke sa Njemcima kod Pskova, uz pomoć srpske misije, izdejstvovao vizu za povrataku Srbiju i našao se u... Samari. Samara je tih dana bila stjecište čehoslovačkih legionara, koji su se tajno okupljali u Strikovskoj bašti na Volgi. Tu se razbuktavao zlokobni plamen bjeločeškog ustanka.
– Tužilac smatra da su srpska viza i Samara podvale kojoj ste vi pribjegli da biste izbjegli rat sa Njemcima. Da li je tužilac u pravu?
– Ne sasvim... Ali, uglavnom, jeste...
– Tužilac dalje smatra da je izbjegavanje duga, sa očiglednom namjerom da se priđe bijelima, izdaja crvene zastave. Da li je u pravu?
– Ne. Ja sam stvarno želio da otputujem u Srbiju. Ali... Ali sam se predomislio.
– Kakav je vaš odnos prema oktobarskoj revoluciji?
– Hm... hm... Uglavnom, negativan. Plašio me princip kampanje u armiji.
– Šta ste radili u Samari?
– Trgovao sam.
– Čime, uzgred rečeno?
– Šećerom. U opticaju je bila i ruska kafa, zatim i... damski steznici od satena.
Predsjedavajući se namrštio.
– Zatim?
– Pokušaćemo da utvrdimo službeni spisak bijelih. Navedite datum vašeg redovnog imenovanja, ime vojnog starješine koji je izdao naredbu, vaš čin, dužnost i tako... put od Samare do Mongolije?
– Razumio sam pitanje i odgovoriću: 2. jula 1918. godine, general Lebedjev...
– Da vam pomognem, general Lebedjev vas je imenovao...
– Za načelnika druge Sizranske streljačke divizije i komandanta Sizrenske grupe Kolčakove vojske. Dobio sam čin potpukovnika.
Oprobani put vojne leksike. Sada se Bakić ne spotiče o svaku riječ.
Dalje!
– Šesnaestog februara 1919. godine dobijam pod komandu četvrti Orenburški armijski korpus i unapređenje u viši čin – general–majora. Zatim, u dolini Išima... sjećam se gdje, ali nažalost, ne i kada.
– Ali očigledno, pamtite poslije kojih događaja?
– Da. Događaji su tačni? General Belov se bočnim kretanjem pozadine i čitavog fronta izložio udaru crvene vojske i tako unesrećio čitavu jednu grupu. Ja sam, pak, lično naredbom atamana svih kozačkih vojski Rusije generala Dutova, sa ostatkom korpusa stupio pod njegovu komandu. I moj čin, takođe.
– Dalje!
– Dalje Anenkov, glad, tifus...
– Bjekstvo u Kinu i interniranje?
– Tačno. I, ako treba da nastavim, u Kini mi je ponovo nad glavom bio general Dutov. Tek 1921. godine, poslije 25. juna, sam postao slobodni kozak. Tog dana, u svom štabu u Sajdunu, general Dutov je ubijen.
Sa poslednjim riječima, preko njegovog lica, kao lepršava sjenka, preletio je jedva primijetni osmijeh. Prvi osmijeh na klupi optuženih u dugim časovima procesa. Bakić ga je istog trenutka sakrio, ali je on primijećen. Olovke reportera su ga zabilježile i ovjekovječile, a sudska hronika će registrovati i koristiti taj detalj sa suđenja.
Smrt u Sajdunu je, očigledno, zbog nečega, prijatna optuženom. Zbog čega? Bakić je vjerovao u svoju zvijezdu, vidio ju je visoko i bio je uvjeren da će njegovo ime ostati u istoriji. Najoštroumniji u njegovom štabu su govorili da „rukovodeći vrh” nije baš najpogodniji za ulogu Napoleona, jer nema ni imperatorski trbuščić, niti trougli šešir. On sam je ozbiljno shvatio laskava predviđanja ulagivača koji su ga već vidjeli na upražnjenom položaju „vrhovnog vladara”, ili čak ruskog cara. Poslije ubistva Dutova, Bakić nije htio da prizna ničiju vlast, o čemu je izdao i objavio i naredbu, datiranu 3. marta 1921. godine: „Potčinjena mi vojska, kao vojska Sveruske vlade, na čelu sa generalom Kolčakom, vlade koja više ne postoji, prirodno ne može biti zakonski potčinjena nikome osim meni”.
Predsjedavajući: Istraga tvrdi da su na rijeci Emilj, gdje je logorovao vaš korpus poslije bjekstva iz Rusije, prema nečijoj izjavi carevali „batina i metak”. Istraga tvrdi da ste vi lično, na obali rijeke, sjekli batine i lično batinali ljude i vojnike i civile i da je vaš konvoj strijeljao vojnike i kozake u koje se posumnjalo da su crveno nastrojeni, ponekad po odluci poljskih sudova, a ponekad i bez sudova i istrage. Da li je istraga u pravu u toj tvrdnji?
Bakić: Ne. Egzekucija je bila ukinuta. Ja to dobro znam.
Predsjedavajući: Da. A strijeljanja?
Bakić: Egzekucije su se možda događale na zlu inicijativu poslušnika...
Predsjedavajući: A strijeljanja?
Bakić: Strijeljanja nije bilo?
Predsjedavajući: Tako ćemo i zapisati: Strijeljanja nije bilo. A sada pokušajte da se sjetite i odgovorite mi na još jedno pitanje. Zauzevši Šara-Sume, vi ste objavili da je grad ratni plijen i objekat trodnevne nekontrolisane pljačke. Vi tvrdite da sebe smatrate demokratom? A šta ste bili u gradu Šara-Sume, vaskrsavajući divlje običaje cara Kučuma?
Bakić: Nijesam odobravao pljačku gradova.
Predsjedavajući: Ali o tome postoje dokazi. Pored onih što su pljačkali i bili pljačkani, pisma, izvještaji, konačno i sama činjenica: opljačkani i opustošeni gradovi.
Bakić: Pljačkaše sam ja progonio. Samo njih...
Predsjedavajući: Šta da radimo? U tom slučaju pitaćemo sekretara... tom... tom sedamnaesti i pokušaćemo da ovo predavanje završimo očiglednim sredstvima.
(Nastaviće se)