Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Publika od filma traži sve to ali u drugoj formi, manjeg obima i u potpunosti podešeno prema trenutnom raspoloženju. Potreba za umjetničkim djelom ovdje je iskazana kao potreba za filmom koji će nas relaksirati, ponekad šokirati, rastužiti ili razveseliti i oduševiti — kako bi u tome našla, izvjesno saznanje o sebi ali, još više, zadovoljstvo kroz emocionalni doživljaj. To je umjetnost koja se mijenja od trenutka i koja upravo zbog te svoje zavisnosti od svega, što je uslovljava ne može biti prevashodno okrenuta budućnosti.
Ta koncentracija na sadašnjost kroz senzibilitet bioskopske dvorane učinila je da filmovi postanu nešto lakši, površniji ali da ipak pri tome sadrže svu spektakulanost i spoljnu atraktivnost.
Čak se prihvatilo vjerovanje da slika sama po sebi, svojim kvalitetima može da i te kako utiče na gledalište, a isto tako i gluma mora biti prilagođena ukusu, a režija tehnički bespre-korna i nepogrješiva u trasiranju te željene komunikativnosti.
Zbog toga je Sesil de Milu bio patreban jedan daleko fleksibilniji odnos prema materiji, veća sloboda u odnosu na ustaljena pravila i one pojmove i opšte zakonitosti umjetničkog stvralaštva koji su sputavali film i podređivali njihovoj nepromenljivosti. Ako je film potreba onda sve mora biti podređeno njenom zadovoljavanju.
To je otvorilo put industrijskom filmu i jednoj logici koja se na kraju završava sa potpunim otuđenjem filma od njegovih tvoraca i same umjetnosti.Uspjesi koje je postizao iz filma u film upotpunjavali su De Milova shvatanja o smislu filmskog zanata. Kod njega su svi poznati estetski stavovi bili pomalo izvrnuti, svega se donekle pridržavao, ali i tumačio na svoj način, nalazeći opravdanje za sve što je činio. Komercijalizam je za njega bio visoki artistički domet jer je uvijek svojim kritičarima odgovarao tako što je tvrdio da loš film ne može da postigne uspjeh. Prema tome, njegovi filmovi su služili ne samo popularnosti filmske umjetnosti već su mogli biti i škola za one koji su željeli da u filmu vide sopstveni stvaralački uspjeh.
Kada se odlučio da svo svoje znanje, talenat i sredstva uloži u veliki spektakl „Deset zapovijesti” nije imao pred sobom samo Grifitovu slavu. Želio je to da nadmaši na svoj način i u tome je imao uspjeha, pogotovo što su reditelji izbjegavali religiozne teme. Biblija je bila i jeste za mnoge Svetinja i pristupiti oživljavanju njenih legendi nije zavisilo samo od talenta i sredstava. Ali Sesil de Mil je bio ubijeđen da film mora da se pozabavi i religioznom mišlju pogotovo što se njime ne bavi samo filozofija već i druge nauke i što je prisutna u različitim oblicima kod svih ljudi. Zar čovjek ne bježi u prošlost i ne prihvata vjerovanja upravo zbog toga što nije u stanju da u stvarnosti nađe spokojstvo, saglasnost sa samim sobom i protivurječnostima koje ga razdiru? Ako vjera pretenduje da čovjeka vrati njemu samome — zašto se istim sredstvima ne bi služio i film? Nije li i njegov cilj da postigne unutrašnje spokojstvo u svakom gledaocu?
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.