Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
On se ponekad i sam pitao da li je filmu potrebno da bude takva umjetnost i da li može da zadovolji te naše uopštene zahtjeve.
Nije li to opterećenje kulture devetnaestog vijeka i zanemarivanje činjenice da je ovo jedina djelatnost ove vrste koja zavisi upravo od tehničkih mogućnosti izraza, organizacije proizvodnje i sredstava koja su producenti spremni da ulože u pojedine projekite?
Film ne pripada samo umjetnicima, a i oni sami su često i te kako zainteresovani da iz njega izvuku lični uspjeh i materijalnu dobit. Prema tame, različite profesije i interesi umiješani su u samo stvaralaštvo i predstavljaju često osnovu na kojoj se izgrađuju i najveći projekti. Svako polazi od svog interesa, ali želi da film uspije, jer to je jedini način da svi budu zadovoljni.
Za nekog su možda ovakva shvatanja isto što i razgolićavanje ili vulgarizacija samog stvaranja, ali je De Mil smatrao da je nužno o svemu razgovarati otvoreno kako bi se shvatila složenost puteva do jednog dijela kao suštine naših subjektivnih i toliko različitih želja.
Samopotvrđivanje se nalazi u zajedničkom stvaranju strukture.
Ako uspijemo da u tom procesu ostvarimo sve ono što smo naumili – neće doći do podvajanja naših djela od djelovanja filma. Zbog toga je besmisleno govoriti o otuđenositi reditelja od forme i o bioskopskom filmu kao surogatu koji pripada producentima i služi njihovim sebičnim interesima. Mnogi su pokušali da podilaze našim instinktima, da se kriju iza površnih osjećanja, lascivnih sižea, u namjeri da iskoriste naše podsvjesne instinkte – pa ipak nisu uspjeli. Bioskop je mnogo složeniji u svojim zahtjevima, senzibilitetom, ukusom, trenutnim raspoloženjima i drugim komponentama koje utiču na kontakte sa filmom. Otuda se problem međusobnog komuniciranja i prihvatanja ne može riješiti shematizovanim esitetičkim pravilima, jer je to majstorstvo koje se neprekidno modifikuje u vremenu i mijenja zavisno od niza urbanih socioloških, društvenih, ekonomskih pa i kulturnih podsticaja. Otuda ona brzo zastarijeva i veliko je pitanje da li treba uopšte da razmišljamo o tome šta ćemo ostaviti poslije sebe, hoćemo li zasnovati novu tradiciju i da li ćemo ograničiti one koji tek dolaze? To je shvatanje po kome, uz sve uvažavanje za opuse velikih stvaralaca iz raznih sredina i decenija, film u osnovi ipak postaje umjetnost trenutka. Kritika je uvijek izražavala svoj prezir, ali De Mil se nije kolebao – zašto težiti vjernim rekonstrukcijama daleke prošlosti kada mi o njoj tako malo znamo? Šta od toga današnji čovjek ima? Zašto ga opterećivati ekonomskim ili socijalnim i političkim problemima koji nisu u stanju da riješe filozofija i antropologija? Dokle ćemo filmu postavljati nerealne zahtjeve istraživanja čovjeka i njegovim odnosima prema stvarnosti kada sve to ne može da promijeni stvarne odnose? Zar upravo to nije apstrakcija koja odbija gledaoce od mnogih ozbiljnih i ambicioznih filmova?
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.