PIŠE: Novo Vujošević
Više nego interesantan je životni dosije ovog savremenog nomada. Njegov otac je rođen u Banjanima. Zahvaćen snažnom migracijom selo–grad, obreo se u Nikšiću. Tu je zasnovao stalno mjesto boravka kao vozač. Osnovao je porodicu od pet članova: ženu, dva sina i kćer. Vanja, njegovo drugo dijete, završilo je rudarsko-tehničku školu i dvije godine Filozofskog fakulteta i počeo da živi gradskim načinom života. No, na njegovo konačno životno opredjeljenje uticala je, na prvi pogled, banalna stvar. Riječ je o jagnjetu koje mu je poklonio njegov đed. To ga je podstaklo da se posveti i zaljubi u stoku. I tako je vremenom od jednog jagnjeta formirao ogroman buljuk ovaca. Zaista je rijetko da se dijete rođeno na asfaltu posveti selu, odnosno nomadskom načinu držanja ovaca. Ljubav prema ovcama je nadvladala sve druge izazove u njegovom životu.
Nabavio je Vanja pokretnu kuću (kamp prikolicu) i sa njom ide od Bara Bojovića (Straševina), Pac Polje (Ozrinići), Slapa Zete, Sadina (Tološi), Pavlovine i opet Sadina i najzad u planinu (Bare Bojovića), a zatim slijedi zdig s planine po već opisanom redosledu. Povremeno mu prave društvo majka i otac. Ostvario mu se, kako on kaže, životni san. Oformio je stado od 300 velikih ovaca i 200 jagnjadi. U svim navedenim mjestima, sem u Barama Bojovića (Lukavica), zakupljuje pasišta, što mu omogućava držanje ovaca. Njegove ovce nemaju suvotnog skloništa. Vazda su mu pod vedrim i oblačnim nebom. „Nije mi lako gledati ovce kad ih šiba nevrijeme, a one primorane da trpe sve što ih snađe. A snađe ih često i grad i jaka kiša i smrzlica, a bogami i nesnosna vrućina. No, takva je sudbina mojih ovaca. Volio bih da imaju ugodnije stanište, ali moje materijalne mogućnosti to ne dozvoljavaju”.
Na pitanje kako ga prihvataju mještani kao inonomada, napravio je kraću pauzu i dao sledeći odgovor: „Neki me rado prihvataju, čak mi ne traže naknadu za pašu. Istina, imaju i izvjesne koristi od mojih ovaca. Ovce mi sprečavaju divljanje livade, jer bez ovaca nema pitomine. Neki se, pak, zadovoljavaju naknadom koju im dajem za pašu. No, ima i onih kojima smeta moje prisustvo i uvijek sam im „trn u oku” iako im moje ovce baš ništa ne smetaju. Tako me jedna, nazovimo gospođa, prijavila inspekcijskoj službi zbog neprijatnog zadaha koji dopire do njene kuće. Od mojih ovaca, uzgred rečeno, njena je kuća udaljena od mog tora dva kilometra. Ima i kuća koja su udaljene svega 300 metara, pa njihovim stanovnicima ne smetaju ovce. No, takva su neka čeljad. Sve što je tuđe dobro, njima smeta. Siguran sam da je dotična gospođa do juče čuvala ovce na planinskim proplancima. Nema što gore, nego kad se seljak pokondiri”.
Voli Vanja da priča o svom stadu, o psima čuvarima i o planovima za budućnost. On se do te mjere zanio u svoje stado da svako jagnje po majci prepoznaje. Ne voli temu o ženidbi. Kad smo se doticali te teme, on se jednostavno namršti i sa rezignacijom ošine po đevojkama: „Današnje đevojke su lude i bezobrazne. Mrze ovce ka’ Bog đavola. Pa i one koje žive na selu, ne mogu viđet očima ovce i one koji drži ovce. Nema toga pastira momka u cijeloj Crnoj Gori koji se može oženit a koji je namjeran da drži ovce. Izem ti ja one đevojke koje preziru ovce i čobane”. Nastojao sam da ga umirim konstatacijom da će uskoro doći vrijeme ekološke države i da će osobitu cijenu dobiti zdrava hrana proizvedena na katunima i planinama. U toj situaciji pastiri će birati đevojke – ovu oću – ovu neću. A one će hrliti za pastirima kao žedni putnik za kapima vode u pustinji. Vanja se blago osmjehnuo: „Dabogda iz Vaših u Božja”. No, kako stvari stoje, to se teško može dogoditi. U tom trenutku se u razgovor umiješala Vanjina majka: „Odobravam posao kojeg se prihvatio Vanja”. Uostalom u životna opredjeljenja se ne treba miješati. No strahujem da će ga ovo životno opredjeljenje spriječiti u dobijanju istinske sreće – njegovog potomstva. Od toga se bojim kao od žive vatre. Znala bi zašto živim i zašto sam živjela kad bi na svojem krilu zanjihala Vanjino dijete”. U Vanjinim očima se mogla pročitati ista zebnja, isto strahovanje. Čak mi se učinilo da to može biti i glavni razlog njegovog eventualnog odustajanja od nomadskog načina života, odnosno od svoje velike ljubavi. Dvije godine nakon obavljenog razgovora, Vanja se ipak oženio. Ostvario se njegov san i san njegove majke. Dobio je i djecu. I dalje se bavi nomadskim stočarenjem.
Ima Vanja, kako on sam kaže, i lijepih i teških, vrlo teških trenutaka u svom nomadskom životu. On istinski voli svoje stado. Osobito se raduje njegovom umnožavanju. Upravo zbog toga svako jagnje dočekuje sa osmijehom na licu. Puno mu je lice veselosti kad posmatra zaista brojno i zorno stado. Sa velikim uživanjem posmatra stado kad se obilato časti travom na planinskim i župnim pasištima. Tu radost može doživjeti samo istinski pastir – onaj kome na srcu leži pastirovanje. Vanja pastirovanje doživljava kao slobodu, kao oslobođenje od problema koji sa sobom donosi urbanizovani život. Posebno uživa u radosnoj igri jagnjadi. U tim trenutcima zaboravlja na sve tegobe koje mu se događaju i koje mu se mogu dogoditi.
No, sasvim je evidentno da svaki život ima i onu gorku sadržinu. Riječ je o strahovanjima. Prvenstveno Vanja strahuje za pasišta u župi, odnosno na rubnim djelovima grada. Boji se da mu urbanizacija ne otme pasišta i da ostane „praznih ruku”. Boji se od zlih i pokondirenih ljudi. Korišćenje župnih pasišta je u rukama drugih, u rukama vlasnika. Od njihove dobre ili zle volje, umnogome zavisi i njegova sudbina. Takođe je Vanja strogo zavistan od prirodnih zgoda i nezgoda ili bolje rečeno od svevišnjeg Boga. Možda je i zbog toga pobožan mimo svih ljudi. Njemu se ne može desiti da do kraja ne ispoštuje sve ono što nalažu Božji izaslanici na zemlji. Njemu posebno smeta nevrijeme koje nemilosrdno šiba njegovo stado bez ikakve mogućnosti da se od njega skloni. On, takođe, smatra da nevrijeme dolazi mimo Božje volje. Nevrijeme đavoli donose kradimice od Boga. Samo đavoli mogu da se iživljavaju na nevinim ovcama i na nevinim pastirima. Najveća je nevolja u tome što su i mnogi ljudi obukli đavolju kožu, đavolje odijelo.
Razmišljajući o Vanjinom nomadskom životu, nametnula mi se misao da je on proizvod neobičnih sticaja okolnosti. On je jedina čobanska „lasta” koja je doletjela iznenada iz grada, sa asfalta. No, jedna lasta ne čini proljeće.
(Nastaviće se)