Podno Ljubovića sve je bilo spremno za oproštaj od „Šupljih ljudi” (The Hollow Men), od skulptura koje su nastale inspirisane Eliotovom poemom. Prvenstveno, od njih se oprostila njihova autorka, likovna umjetnica Ivana Radovanović, a onda i veliki broj posjetilaca, koji su se okupili u Streljačkom centru u Podgorici da bi prisustvovali performansu „Burning way” (Gorući put), koji je zamislila ova umjetnica za „svojih ruku djelo”. Ipak, meterorološki splet okolnosti im je produžio život. Pretvaranje u „prah i pepeo” spriječio je jak sjeverni vjetar, koji je u srijedu veče duvao u Podgorici. I tako su „Šuplji ljudi”, šupljih glava i bez srca, čudom pretekli.
- Mislim da se upravo to desilo, jer ne znam kako drugačije da ovo tumačim. Ali, sve ovo je na nečiju radost. Performans je takav, nikad ne znate što će se desiti. Ni sama nisam znala kako će se sve to dešavati sa figurama, sa posmatračima sa mnom. Sad imamo novu situaciju,„Šuplji ljudi”, koje sam ja htjela da spalim, ostali u životu – pojasnila je pomalo zatečena umjetnica novom situacijom.
Performans koji se nije dogodio „otvorila” je sekretar Sekretarijata za kulturu Glavnog grada Nela Savković Vukčević koja je istakla da su „Šuplji ljudi”, na neki način umjetnički bunt. Ivane Radovanović, koja nas svojim „Šupljim ljudima” poziva da se prisjećamo, slutimo, asociramo. „Šuplji ljudi” su autorkina želja da pronađe pračestiticu duše i pokaže da ljudi nisu prazni, kazala je Savković Vukčević.
I nakon što su preživjeli prvu egzekuciju svog tvorca „Šuplji ljudi” i dalje imaju neizvjesnu sudbinu. Kako ističe autorka sada „ne može da predvidi njihovu budućnost, jer su ipak ostali u životu”.
- Ovo im je dalo neki novi život. Još prije godinu dana je zaključen ugovor i sve se radilo da se priremi ovaj dan. Čak i dani koji su ovome prethodili, a bili su kišni, pravili su problem oko postavke. „Šulji ljudi” su davno nastali u svrhu performansa. Ipak, drago mi je što su preživjeli. Kada sam razgovarala sa Petrom Ćukovićem, poslije izložbe u Nikšiću, i saopštila mu što ću da radim s njima, rekao mi je da mu je žao. A, ja sam, poslije mnogo vaganja odlučila da se to desi. Sve je bilo u službi ove noći i ovog performansa, ali su bezbjednosni razlozi presudili. Ne znam dalje što će da se dešava sa njima. Željela sam večeras ritualno da ih zapalim u prisustvu ljudi. Ali, vidjeli ste, bilo je neizvodljivo – prokomentarisala je ona.
„Šuplji ljudi” su od potrošnog materijala (jute i slame), što njihovoj autorki predstavlja veliki problem da bi ih sačuva. Ritualnim spaljivanjem je željela da njeni „Šuplji ljudi” zatvore krug, opravdaju svoje postojanje, ali...
- Bilo bilo s moje strane suviše ambiciozno da tu količinu materijala skdištim, pa prezentujem, pa opet skladištim... To bi išlo u nedoled. A opet, bez obzira što su te figure našle svoju formu, one su sve vrijeme u procesu. I, umjesto da zaokružimo priču, da je okončamo, moram da nastavim da se sa njom borim – objasnila je novu situaciju Ivana Radovanović, vajarka koja nakon diplomiranja u klasi prof. Pavla Pejovića na cetinjskom FLU trenutno pohađa doktorske studije na beogradskoj likovnoj akademiji.
Ivana Radovanović se prema za samostalnu izložbu u Beogradu, u galeriji Kolarčeve zadužbine. Neplanirano produžen život „Šupljih ljudi” najvjerovatnije će promijeniti postavku kojom će se tamo predstaviti.
- Srećna sam što ću se tamo predstaviti. Mislila sam da idem s video radom koji će prezentovati život i završetak ovih “Šupljih ljudi” i priče. Ali, to se neće desiti. Vjerovatno će i skulptura ići samnom. Jer, upravo dolazimo do onoga što sam koncipirala, a ovo su neke stvari koje ja ne mogu da kontrolišem.
S.Ć.
Pravda za obezglavljene
Autorka je svojim „Šupljim ljudima” po teoretičaru savremene umjetnosti Petru Ćukoviću „unijela nešto novo u istoriju naše skulpture”. Krenuvši od vlastiti fascinacije Eliotovom poemom i njegovim pustim i šupljim ljudima, i, kako je istakao Ćuković, uspostavila je vezu između vremena kojem živimo i način na koji promišljamo o njemu.
Kakvo je to društvo, šta su njegove vrijednosti, direktno su vezana za poruku koju autorka želi da prenese posmatraču njenih skulptura.
- Njene skulture nemaju glavu, one su puste i šuplje. Zato se zapitajmo koliko koristimo glave. Imala je namjeru da figure spali, ali sam se pobunio. Iako sam razumio njenu volju, da figure imaju život koji treba da se završi, ipak ima pravde u tome štosu vremenske prilike spriječile Ivanu Radovanović da sprovede svoju zamisao – kazao je Ćuković.
Zbog značaja koji ciklus „Šuplji ljudi” imaju za autorku i našu savremenu umjetničku scenu Ćuković je izrazio nadu da će se naći prostor u kojem će ove skulpture moći da se čuvaju.