Prestižna književna nagrada „Laza Kostić” ovjenčala je nedavno knjigu priča književnice Vesne Kapor pod nazivom „Po sećanju se hoda kao po mesečini”, a koju je objavila zrenjaninska „Agora”.
– Nagrada „Laza Kostić” osvijetlila je ovu knjigu i na taj način, dala dublji i širi smisao bilježenju naših sjećanja, pretakanju u više sfere svega pojavnog. Vijest me je pronašla, baš tamo odakle su i krenula sjećanja, gdje su se zametnule i svjetlost i sjenke ovih pripovijesti. U Nevesinju. „Vi znate da ja imam ludu teoriju sumatraizma: da život nije vidljiv, i da zavisi od oblaka, rumenih školjaka, i zelenih trava čak na drugom kraju sveta...” zapisao je Crnjanski u Pismima iz Pariza, 1920. Na tom tragu živim. Putujući u Novi Sad, preslišavala sam se, gdje smo se sve sreli Laza Kostić i ja, „oni čupavi viloslov te vazda ide gologlav”, kako su ga zvali Crnogorci, a zabilježio Matavulj. A sreli smo se, odveć sigurno, kaže u intervjuu za „Dan” naša sagovornica.
● Kako je književnost postala Vaše životno opredjeljenje?
– Knjiga kao prozor u svijet, prozor u sebe, u druge, od prvog naučenog slova. U vrijeme kad elektronski mediji još nisu bili pojeli čovjeka, dakle, knjiga je bila najvrjedniji i najjasniji orijentir. Čitanje je bilo prestižna stvar. Može se reći, čak, da smo se takmičili u tome ko će prije saznati za nekog pisca, otvoriti novi krug čitanja, napraviti nove asocijacije na stvarnost kroz i preko književnosti. Neko, recimo, u diskoteci pomene „Junaka našeg doba”, a ostali već ujutru pravo u biblioteku. Ne kažem, ne svi, ali bilo je prestižno čitati i družiti se sa takvima. Dakle, čitanje kao opsesija. I često, čitala sam nešto izvan svog uzrasta, izvan lektire. Ta štiva i danas, žive u meni potpuno magijski, zgusnuta, mada već odavno književno-teorijski rastumačena. Recimo, „Dnevnik o Čarnojeviću”, pa pomenuti „Junak našeg doba”, potom, voljela sam naglas da čitam poeziju, to je bivala svojevrsna katarza, oduvijek. Uostalom, postoji i jedna teorija u psihologiji, da je čitanje poezije veoma ljekovito za dušu.
● Dobili ste nedavno veoma prestižnu književnu nagradu „Laza Kostić”. Kakav odnos imate prema nagradama?
– Nagrade, svakako bar na tren, osvijetle neki naslov, nekog pisca. I zbog toga su važne. Nagrada Laza Kostić, kojom je osvijetljena ova zbirka priča istinsko je ozarenje za mene. Jer i Laza je jedan od onih koje sam čitala i učila naizust. Laza sa svim svojim nemirima. Taj dah sfera, ono nedodirljivo, nevidljivo, što se riječima, samo, može, naslutiti, veza su između junaka ove knjige i Lazinih stihova.
● Kako ocjenjujete svoju stvaralačku poetiku?
– Živjeti i pisati, bilježiti, ono što nije u trenutnom fokusu, ono što nije preporučeno ili očekivano, smatram za obavezu. Stoga, u onome što pišem (i u romanu i knjizi priča), otvaram prostore i teme koje bi mnogi da preskoče, izbrišu ili nekako drugačije napišu. Moje priče su reminiscencija rata. To su, što bi Crnjanski rekao, „priče o mojim mrtvim drugovima”, o životima onih koji su pretekli, o vječnosti u nama... No, na površini i kao okvir teče život. Ubrzan, nemilosrdan, komičan. Moji junaci su potomci onih koji su dizali bune, a nastavljaju svoj život na drugim kontinentima, u drugim jezicima i kulturi. To su dinamične priče, fragmentarne i poetične. Nema budućeg bez sjećanja na prošlo. Prosto, preci nas i određuju i obavezuju. „Čovek je dužan svom zavičaju”, napisao je Ivo Andrić, i mada mnogi sada pokušavaju da ironišu na tu temu, sva naša saznanja i spoznaje, uvijek su vezana i potiču, neminovno, za zavičaj. Zavičaj su jezik, priče, sjećanja. Nisam hiperproduktivna, nemam potrebe za tim. A nema ni vremena. Ja sam zaposlena mama, koju unutarnji vihori tjeraju da piše. Mora se i živjeti. A, kad smo kod toga, mislim da se mora, stvarno i strasno, i živjeti, da bi se pisalo. Nevesinje je moj Makondo. U romanu „Tri samoće” bavila sam se, na univerzalnoj ravni, pitanjem pripadanja zajednici, Erosom i Tanatosom u okvirima rata. Moja proza ima uvijek nanose lirskog. Jezik je ono polje i instrument neiscrpnih poniranja i istraživanja. Potreba da se iskažu nove stvari starim jezikom. Razgranatim, razmreženim, poetizovanim, uprkos diktatu vremena i svođenju jezika na banalne iskaze. To je za mene izazov. Pišem, iz dubokih sfera podsvjesnog. To su uvijek časovi odsutnosti iz stvarnosti, nekakva unutrašnja koncentracija, u kojoj slažem slike i riječi. Kao da ih vadim, otimam iz neopisivog, neopipljivog vrtloga.
● Kada govorimo o uzorima u književnosti, koji su Vaši?
– Uzori ili lektira? Radije o lektiri, zapravo o čitanom. Čitala sam mnogo i strasno različite pisce. U djetinjstvu Ćopić i Desnaka, Zmaj Jova, Nasiha Kapidžić-Hadžić... Poslije Crnjanski, Selimović, Lalić, Diras, Prust, Čehov i ruski klasici redom.... ma šta sve nisam čitala. I sve je ostavilo traga. Svaki pročitani redak čovjeka na neki način oblikuje. Čak i kad vam se ne dopada to što čitate, i to je vrsta procesa kroz koji sazrijevate. Riječ uzor je pomalo teška i nepopularna među piscima, rekla bih. Dok pišete tražite samo svoj put, tako da bi se sve što čitate moglo nazvati lektirom, materijalom (pored samog života, naravno) za osamostaljivanje. Sad, takođe, čitam mnogo po prirodi posla. Mnogo je naslova koji mogu biti preporučeni, mnogo različitih poetika. Poeziju čitam svakoga dana, pomalo. Kao esenciju. Često domaće pjesnike. Inače, mi smo imali i imamo veliku i divnu književnost. I ne treba zaboraviti „mi smo samo niti koje vežu nerođene sa mrtvima”...
M. Milosavljević
Đaci u srcu
Odrastanje u varoši, „ni na nebu ni na zemlji” u mjestu „koje i postoji i ne postoji”, dakle već otvara jednu perspektivu, jedan prostor za duboko promišljanje i imaginaciju. Nevesinje, sa svojom burnom istorijskom pričom, njegovi pejzaži, ljudi u pravom i dubokom smislu riječi, nepatvoreni. Cijela Hercegovina kao mitska podloga za život. Dakle, imala sam sreće da rastem u predjelima i prostoru u kome se razvija delikatan osjećaj slobode kao najsnažniji imperativ. A potom, tamo su svi rođeni pripovjedači. Kao dijete, slušala sam starce koji o žetvama i sjetvama pričaju intonacijom i metaforama, kao da su na sceni. Godine građanskog rata, provela sam tamo. U školi kao profesor književnosti. I to me je zanavijek obilježilo. Te nesreće, s jedne strane, a sa druge žilavost i atavizam kojim se život nastavljao. U to vreme, mojim đacima, kojima sam bila više prijatelj nego profesor, časovi književnosti bili su bijeg iz stvarnosti. Književnost je, tada i tamo, imala zaista svoju najvažniju funkciju: bila je ljekovita. Čitali smo naglas: Rat je najveća svinjarija Barbara... ali i: I samo dotle do tog kamena...
Po sjećanju se hoda...
Vesna Kapor rođena je u Nevesinju. Filološki fakultet završila u Beogradu. Objavila roman „Tri samoće” ( SKZ, 2010, Filip Višnjić, 2011) i zbirku priča „Po sećanju se hoda kao po mesečini” (Agora). Dobitnica nagrade „Laza Kostić”. U periodici objavljuje prozu i prikaze. Radi u Studenstkom kulturnom centru u Beogradu kao urednik književnog programa. Autor je regionalnog književno-vizuelnog konkursa za mlade pisce „Reč u prostoru”. Pored predstavljanja aktuelne književne scene, različitih poetika i generacija priredila je tribinske cikluse: Kako se piše priča, Dnevnik o Crnjanskom, Tradicionalno i moderno u srpskoj književnosti, Politika i književnost, Dva glasa, ženski i muški princip u pesništvu, Mladi autori na književnoj sceni, Globalizacija, sad i ovde, plus i minus i Smisao pisanja u (N)ovom veku.
Zastupljena je u zbirkama: Putnik sa dalekog neba, Zona Bibliona i Sa Andrićeve česme.