Niko nije mogao dokučiti zbog čega su momišićke krave varisale na vrata fakulteta. Varisale su na vrata ka´ ovce na solila. Zainteresovani za ovu pojavu, davali su različita tumačenja.
Neki su smatrali da to krave rade iz čiste radoznalosti. Riječ je o težnji krava da saznaju šta se u toj kući zbiva kad svakodnevno u nju ulaze brojna čeljad. Riječju, htjeli su da saznaju ko tamo sve obitava i što sve radi.
Neki su, pak, to objašnjavali traženjem ladovine, traženjem plandišta. Kad malo jače ugrije sunce, krave odmah traže ladovinu, traže „debelo” plandište. Otuda i njihova težnja da što dublje prodru na vrata fakulteta.
Bilo je i onih koji su to objašnjavali bježanjem krava od obada. Kad obadi počnu nemilosrdno ubadati krave, one su naprosto primorane da od njih pobjegnu. Fakultet im je, po njihovom instinktu (mišljenje), bio pravo utočište od poganih i napadnih insekata.
R.N. je to objašnjavao narodnom izrekom: „Blene kao tele u šarena vrata“. I zaista je poneka krava voljela da se približi i da uporno bulji u vrata fakulteta. S obzirom da su vrata skoro uvijek „šarena“ (uvijek su bila oblijepljena raznim plakatama i kojekakvim papirima), to objašnjenje R.N. izgleda posve logično.
R.V. je šeretski govorio da su se i krave pridružile opštecivilizacijskom trendu, to jest da se visoko obrazuju, da se što više približe jednom od civilizacijskih kulturnih krugova.
T.R. bi se uozbiljio i kočoperno prozborio: „Sad svaka šuša i maruša studira, a što ne bi i krava“. Time je mislio da je za navijek porazio one što uporno žele da studiraju a za to nijesu sposobni.
Kad je za dekana došao D.V. odmah se počeo brinuti o tome kako da nadmudri krave i osujeti svaku njihovu namjeru da vrše „agresiju“ na fakultetska vrata. Oštro je izdao naredbu portiru i noćnom stražaru da svakom pastiru govedi ili ovaca zabrani da napasaju grla stoke u blizini fakulteta. Ako stoka nema svog pastira, već je puštena u sampas, onda su oni dužni da ih otjeraju što dalje od fakulteta. To treba da čine i danju i noću. Nekoliko puta je upozorio portira i stražara da naročito pričuvaju vrata od krava kad budu dolazile na fakultet inostrane delegacije i predavači sa drugih univerziteta. „Ako vam se u toj situaciji dogodi da se krave vrzmaju oko vrata, budite sigurni da ćete izubiti posao“, veoma naredbodavački i strogo prijeteći je govorio dekan D.V.
Bio je maj. Trava na travnjaku fakulteta „udarila“ do članka. Bila je veoma izazovna za krave koje su se vrzmale unaokolo. To je dekana i radovalo i zabrinjavalo. Radovao se što trava ukrašava fakultet, a istovremeno se i pribojavao od toga da trava bude popašena i izgažena od „agresivnih“ i gladnih krava.
Jednog majskog dana je zazvonio telefon u dekanovoj kancelariji. Dekan se javio i odmah prihvatio zahtjev jedne inostrane delegacije da sjutradan posjeti fakultet. Odmah iza toga je pozvao noćnog stražara i upozorio ga na opreznost. No, i pored toga, bojao se da krave ne naprave ispad.
Njegov kućni sat je otkucavao šest časova. D.V. je već ustao i uputio se na fakultet. Poranio je da pripremi prijem delegaciji. No, na samom ulazu, dočekala ga je neprijatnost koju će doživotno pamtiti. Na samim vratima se nalazila žitka balega koja je opoganila cijela vrata i cijeli plato ispred vrata. Kako je balega bila izuzetno žitka, poprskala je vrata sve do plafona i nastrešnice. To je, naravno, našeg dekana šokiralo. U tom iznenadnom šoku i bunilu, čuo je hrkanje svog stražara. On je bio utonuo u duboki san. Dekan, iznerviran do krajnjih granica, je dreknuo: „Stražare, jadare, što je ovo na samom ulazu u fakultet“? Stražar se probudio i onako bunovan promrmljao: „Balega, druže dekane, balega“.
Ljut kao ris, dekan se uputio ka dekanatu. Ljutnja mu nije dala da bude oprezan, već je nagazio balegu i za njih je ostao trag sve do njegove kancelarije. Popio je tabletu za smirenje. Nakon dva sata opuštanja, pozvao je izvršno vijeće i otkazao posjetu. Rekao je sekretarici da posjetu odlaže iz objektivnih razloga. Naravno, sakrio je pravi razlog. Tek što je spustio slušalicu, na vratima se pojavio stražar. Bio je blijed kao krpa. Odmah je počeo da drhtavim glasom izriče objašnjenje svog postupka: „Druže dekane, oprostite mi, nikad mi se to više neće desiti“.
„Kako da ti se to baš danas desi“?, nešto smirenijim glasom pitao je dekan. „Juče sam cijeli dan prašio krtole. Umorio sam se kao nikad. Uhvatio me san mimo moje volje. Nijesam znao na kojem se nebu nalazim. Ponovo Vas molim da mi oprostite“. Dekan mu je oprostio uz napomenu da mu se to nikad više ne smije dogoditi. Ako mu se slučajno desi, odmah će letjeti sa posla. Svako jutro su kod V.D. dolazili sekretar fakulteta i bivši dekan B.G. da ispiju prvu jutarnju kafu. I ovog jutra se isto desilo. Čim su došli i naručili kafu, aktuelni dekan je ispričao što mu se jutros rano dogodilo. Čuvši njegovu priču, sekretar se okomio na portira i stražara. Smatrao je da njihovo ponašanje zaslužuje najstrašniju kaznu.
Bivši dekan B.G. je imao sasvim drugačiju priču. U svojoj priči je objašnjavao nemili događaj u širem sociokulturnom kontekstu. Evo njegove priče: „Ovo je tipičan primjer sudara ruralne i urbane kulture, odnosno rustikalnog i kultivisanog ponašanja. To je neminovnost koja se ne može preskočiti ili zaobići. Vi ste zaboravili da smo mnogi od nas koliko je juče iskočili iz seljačkih opanaka. Mi se, znate, nalazimo u tipičnom seljačkom okruženju. Okruženje je, znači, ophrvano seljačkim mentalitetom. Iako je visokoobrazovna institucija, fakultet se ne može lako otrgnuti od sredine koja ga drži u čvrstom zagrljaju. Ne zovu nas bez razloga momišićki fakultet. Zar nijesmo svjedoci stanja u kojem nas svakodnevno „posjećuje“ stoka iz Momišića. Valjda je sasvim logično da je jednom Momišićaninu prešnije da napasa svoje stado, nego da čuva naše travnjake i naše zdanje. Takav nas Momišićanin osjeća kao strano tijelo u svom organizmu. Logično je da se ne može pomiriti sa činjenicom što su njegova davnašnja pasišta koja je naslijedio od svojih djedova i pradjedova, pokrivena i uništena našim zdanjem (našim fakultetom). Osim toga, naš pastirski mentalitet seže u duboku i daleku prošlost, pa se teško od toga ratosiljati, odvojiti. Mi često nijesmo ni svjesni da u našoj svijesti „spavaju“ ostaci pastirske kulture i da se „probude“ onda kad to najmanje očekujemo. Eto, na primjer, prije neki dan vidio sam studenta kako se na stepeništu oseknuo. Uhvatio je nos sa palcem i kažiprstom i iduvao slinu iz nosa. Mirno je posmatrao kako se slina otegnuto sliva iz njegovih prstiju do stepeništa. Opomenuo ga je jedan od studenata, ali ga to nije uopšte uzbuđivalo.
Među našim kolegama (profesorima) ima i onih koji su ogrezli u pastirskom načinu ponašanja. Vidite, na primjer, našeg G.Ž.. Njemu bolje pristaju ovce i ovčarski psi, nego predavanje strudentima. O predavanjima nikad ne povede razgovor, a kad se dotakne ovčarskih pasa, gnjavi vas satima i satima. Naprosto zaboravi da je profesor. On je očigledno promašio profesiju. Bolje bi bilo i za njega i za društvo da nikad nije napuštao selo. Kad se tako ponaša jedan profesor, kako očekivati od našeg stražara da se drukčije ponaša, nego što se jutros ponašao. On, naime, danju boravi na selu, čuvajući ovce, a noću stražari na vratima fakulteta.
Ne treba se zavaravati političkim tiradama da se naše društvo ubrzano emancipuje i da će univerzitet brzo prebroditi sve ono što ga ometa i usporava u razvoju. Uloga fakulteta nije samo da zadovoljava potrebe stanovništva za visokim obrazovanjem, već da socijalnu sredinu kultiviše. No, moje kolege, mi smo mnogo daleko od kultivisanog fakulteta i univerziteta“.
Aktuelni dekan D.V. je naprosto utonuo u lavirint objašnjenja koje je izricao bivši dekan. Nije znao gdje se nalazi. Bilo je očigledno da je trenutno zaboravio na jutrošnji incident.
(Nastaviće se)
PIŠE: Novo Vujošević