Odmah nakon Drugog svjetskog rata, u Nirnbergu je započelo suđenje najistaknutijim glavama Trećeg rajha. Staljin se u početku suprotstavljao ovoj ideji, zahtijevajući da se po komandnoj odgovornosti smakne između osamdeset do sto dvadeset hiljada nacističkih oficira. Čika sa sovjetskim brcima iskovao je plan da svaki kuršum tokom egzekucije bude naknadno izvađen iz tijela, potom prenesen u poseban muzej - kako bi postao eksponat sa brojem i imenom krvnika čiju je utrobu pocijepao. Ipak, saveznici ga ubijediše da bi to bilo nepotrebno krvoproliće... bizarno i u dalekosežnim posledicama veoma diskutabilno. Uostalom, bilo je i onih vojnika koji nisu učestvovali u zločinima. Takvi definitivno nisu zasluživali smrt. Istina, bijesna evropska rulja je htjela da vidi što više smaknuća, ali se i ona donekle smirila kada je proces u Nirnbergu najavljen. Svaki radio-prijemnik, svaki razglas u većim ali i manjim gradovima prenosio je tok suđenja. No, dogodio se zanimljiv preokret u sudnici. Većina optuženih je kroz suze tvrdila da su nevini, pokušavajući da se prikažu kao obični ljudi, natjerani da rade svoj posao. “Samo smo izvršavali naređenja i slušali firera”, jecali su.
Vojna, kao i međunarodnopravna doktrina tog doba nije baš umjela da se nosi sa takvim sticajem okolnosti... Da li zbilja čovjek može biti manje odgovoran ako je izvršavao tuđe naredbe? Da li sistemski nametnut autoritet može amnestirati izvršioce? I u kojoj mjeri? Da li su ruke manje krvave ako ih kontroliše tuđa riječ? Ukratko, okolnosti proizašle iz užasa tako velikog rata nisu dopuštale da se u Nirnbergu stručno elaborira novonastala nedoumica... Optuženi su proglašeni krivima, i smaknuti već 1946. godine. Za psihologe i pisce novih civilizacijskih doktrina je tek nastupila glavolomka.
A, onda se na sceni pojavio Stenli Miligram. Uvaženi američki sociopsiholog (koji se posebno bavio Holokaustom i zvjerstvima Adolfa Ajhmana), počeo je da priprema nekoliko eksperimenata koji će baciti sasvim drugačije svjetlo na ljudsku vrstu. Doduše, teško da se može govoriti o svjetlosti.... Ono što se u zaključku ukazalo bješe nemala količina gliba i tmine.
Danas poznata kao “studija o spremnosti ljudi da slijepo slijede autoritete” započeta je u više ciklusa na nekoliko instituta. Svaki od opita Miligram je lično nadgledao, prateći i najsitnije damare. Učesnicima u eksperimentu rečeno je kako treba da se igraju “razmjene uloga” u kojoj će neko biti sa ove strane ogledala... a neko sasvim drugi s one. Onaj koji je gledao kroz prozirno staklo bio je „učitelj”, a njegov subjekt posmatranja „učenik”. Učenik nije znao ko je iza paravana... jer iz njegovog ugla, staklo nije bilo prozirno. Ono što učitelj nije znao, jeste da je učenik u stvari glumac. I te kako pripremljen za ono što je slijedilo.
Naime, poenta je bila da “profesor” postavlja pitanja. U slučaju da “đak” pogriješi - uslijedio bi blagi elektrošok. Naravno, profa bi imao dugme za aktiviranje struje. On je bio ubijeđen da zbilja pušta pravu struju kroz tijelo svog sagovornika. Da bi eksperiment dobio na težini, u prostoriji sa “učiteljem” su bila druga lica. Ljekari i direktori instituta - svi obučeni u bijele mantile, kako bi utisak o važnosti i značaju njihovog autoriteta bio veći. Naravno, svi ti bjelomantilaši zapravo su bili glumci. Njihova uloga je bila da hrabre “učitelja” da svaki put kada “đak” pogriješi pojačava napon. Elektrošokovi su krenuli od blagih 45 volti, a kako je ispitanik sve više griješio tako se i elektroudar povećavao. “Đak” je bio sjajan glumac - pa bi simulirao grčenje i grleno vrištao kako se elektrošok (tobože) pojačavao. Iako su neki osjećali nelagodu čim bi čuli i najmanji krik, bodrenje lica u mantilima im je davalo kuraži da nastave dalje. Tako se desilo da su prelazili udar veći i od 450 volti, a “učenici” redovno padali na pod. Bez svijesti.
Zaključak je bio porazan... više od 65 procenata “učitelja” je nastavilo da pušta struju i nad tijelima koja više nisu davala znake života - samo ako su bili podržani od strane autoriteta. Znači, uz ohrabrenje ili naredbu, prosječan čovjek će bez problema drugom zadati bol.
* * *
A kome ste vi danas sve zadali bol, jer tako zahtijevaju drugi?
(Autor je književnik)
Piše: Milisav S. Popović
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.