Piše: Budo Simonović
Počnem ja, konačno, ozbiljno da treniram – nastavlja svoju ispovijest Radoš Čubrić, proslavljeni srpski i jugoslovenski biciklistički šampion. – Odem opet na prvenstvo Srbije. Tamo sve asovi – Petrović, Vukojević, Milenković, Živković... – sve šampioni, ne zna se ko je bolji od koga.
Vozile se tada dve trke za prvenstvo Srbije. Ja na prvoj – šesti. Druga trka petnaest dana kasnije u Beogradu – ja drugi! Mene odmah u reprezentaciju Srbije za trku kroz Hrvatsku i Sloveniju. Tamo samo Petrović od Srba bio bolji od mene. To je super rezultat i ja uđem i u reprezentaciju Srbije za trku kroz Jugoslaviju.
Prije toga u Ljubljani bila trka „Roga” – tada našeg najpoznatijeg proizvođača bicikla. Prva nagrada 20.000 dinara! Ih, sunce ti božje – to je bilo blago, ali kako ja da osvojim nagradu pored tolikih naših asova, a posebno Holanđana i drugih Evropljana koji su već bili stigli za trku kroz Jugoslaviju pa odlučili da učestvuju i oni na trci „Roga”.
Vozilo se Ljubljan–Kočevje i nazad. Startujem ja. Na povratku, na ulazu u Ljubljanu u jednoj krivini nasta karambol, popadaše, nasta gomila. Održasmo se i izbjegosmo pad samo jedan Holanđanin i ja. On pobijedi, ja drugi! Dobijem nagradu 17.000 dinara!
Bože dragi, moje sreće! Ne znam šta ću s toliko para. Odem prvo u prodavnicu „Sport” u Ljubljani i za tri hiljade kupim svu pravu sportsku, biciklističku opremu. Do tada sam vozio u gaćama od kepera i nekoj običnoj majici, čarapa ne znam ni da li sam imao – uglavnom sve bijeda i sirotinja – nula. Ostalo mi 14.000 i kad sam došao kući, dam supruzi 4.000, a majci 10.000: evo ti da platiš ko će da ti kopa i radi na imanju, ja više nemam vremena za to...
Učlanio se ja u klub „Metalac”, ovdje u Kraljevu, vrijedno treniram, učestvujem na trkama kroz Jugoslaviju, dobar, sve bolji, ali gdje da pobijediš pored Petrovića, Valčića, Levačića i tolikih iskusnih šampiona i vukova. No, dok sam ja napredovao oni su ipak lagano padali i posustajali i ja 1966. godine konačno pobijedim na toj pravoj, velikoj trci kroz Jugoslaviju. Teško, ali pobijedim.
Bio je dogovor: ko prvi obuče žutu majicu da svi onda za njega radimo. Ja već nakon prve etape obučem žutu majcu, ali Slovenci ni da čuju za dogovor – kao, rano je još... Sjutradan ja izgubio žutu majicu, pobijedio Slovenac i trka odjednom zatvorena – svi moramo da radimo za njega. Kako zatvorena, sunce ti božje – pa juče nije bila kad sam ja pobijedio. E neće moći, mislim se ja, i čekam uspon na Vršič. Tu pobijedim, ponovo obučem žutu majicu i više je nisam skidao do kraja...
Špic forme sam, ipak, dostigao 1968. godine. Nisam pobijedio gdje nisam startovao. Gdje odem – znalo se da je moje prvo mjesto, a tada sam već imao 34 godine!
Sjutra: UDES U PRELjINI KOD ČAČKA
Poklon od Edija Merksa
Od svjetskog šampiona, Belgijanca Edija Merksa, možda najvećeg bicikliste svih vremena, pored ostalog petostrukog pobjednika „Tur de Fransa” i petostrukog prvaka na trci „Điro di Italija”, dobio sam na poklon njegov bicikl, koji pomno čuvam i danas vozim sa osjećanjem posebne počasti i poštovanja mog doprinosa biciklizmu.