PIŠE: Novo Vujošević
Poslednjih nekoliko decenija došlo je do naglog razvoja urbanizacije Podgorice. Urbanizacija je naročito došla do izražaja u prigradskim naseljima (selima) i ovdje je došlo do oštre konfrontacije na relaciji urbano–ruralno. Ovo se naročito manifestovalo (ispoljavalo) u naseljima (selima) gdje su domaćini držali stoku. Pastiri, odnosno stočari, su prvi došli na udaru posledica urbanizacije. Oni su davali jake otpore procesu urbanizacije, čak su ga i usporavali, a naročito kad je u pitanju moderna kultura stanovanja, odnosno življenja.
U ovom tekstu se nastojalo da se u vidu svojevrsnih priča ili primjera prezentira sva složenost procesa urbanizacija prigradskih naselja. Takođe se nastojalo da se odaberu priče koje to vjerno i upečatljivo ilustruju.
U periodu 1945–1950. u Staroj varoši je postojao znatan broj domaćina koji su držali ovce, kojima je prihod od ovaca bio dominantan u porodičnom budžetu. U nekim djelovima Stare varoši kao što su Drač, Zabjelo, Brijeg od Morače i sl. držale su se ovce kao i u selima. Čak se može pouzdano tvrditi da je u Staroj varoši bilo više ovaca nego u bilo kojem selu u okolini Podgorice. Može se reći da je riječ o „varoškim” ovcama. Ove ovce su naprosto rođene u varoši. One su bile dio tadašnjeg varoškog života i kao takve su mu davale posebnu „aromu”. Karakteristično je reći da su među vlasnicima stoke dominirali starosjedioci. Bilo je i muslimana i pravoslavaca. Stada muslimana su bila znatno brojnija. Naravno, kasnije će urbanizacija istisnuti ovce iz Stare varoši, ali su sjećanje na ta vremena i danas prisutna. Sledeća priča će podsjetiti čitaoca na ta vremena, na „varoške” ovce.
Kao đak Niže gimnazije našao sam kvartir u ulici Bušat, nedaleko od Brijega od Morače, kod dobre i milosrdne Milice – Medune Brajović. Tridesetak metara od mojeg kvartira, nalazila se kuća Neša Šunjevića.
Jedno rano jutro, poslala me gazdarica da joj donesem od Šunjevića lonac varenike. Približavajući se kućnim vratima, primijetio sam ogradu ispred samih kućnih vrata. U ogradi je ležao cijeli buljuk ovaca. Ovce su mirno ležale i prežijevale. Nije su se mnogo uzbudile na moj dolazak. Izgleda da su bile navilnute na takve dolaske.
Mnogo sam se iznenadio kad sam ugledao ovce. Ni na kraj pameti mi nikad nije bilo da ću u Podgorici, u gradu vidjeti ovčiji tor, ovčiji obor. Tada sam mislio da je ovcama jedino stanište na selu i da je to imanentnost sela i seljačkog načina života. Bio sam oduševljen što baš u mom komšiluku stanuju ovce. Već sam u sebi pomislio da ću ovce Šunjevića svakodnevno obilaziti. Time ću na neki način kompenzirati želju koju sam u selu ostavio.
Kad sam se vratio gazdarici, s oduševljenjem sam joj rekao da sam vidio ovce Šunjevića. Takođe sam izrazio želju da bi ponekad sa njihovim pastirom pošao da čuvam stado, ako oni nemaju ništa protiv. Gazdarica je na moju konstataciju sa blagim osmijehom odgovorila: „Šunjevići imaju više od pedeset ovaca. Sve su im ovce dobre mljekodanice. Povremeno uzimam od njih po lonac ovčije varenike. Nema varenike, bez ovčije. Varenika od ovaca je i masna i blagotvorna. A što s tiče čuvanja ovaca sa Nešom, o tome ćeš pitati tvoju sestru Ljubu i majku Jagodu. O tome ja ne odlučujem. Vjerujem da Nešo ne bi ništa imao protiv”.
Gazdarica je u svojoj avliji držala kravu. U dnu same avlije bila je sklepana štalica. Krava se nije mogla pohvaliti sa velikim prostorom, ali se, ipak, ugodno osjećala. Gazdarica je štalu držala čistu i urednu. Izvodila je kravu na pašu na Brijeg od Morače u neposrednoj blizini Čepuraka. Tu je imala svoje imanjce koje je koristila kao pasište. Tu je i zasađivala po malo krtole i kupusa. Često sam odlazio sa gazdaricom da čuvamo kravu. Sa sobom sam nosio knjigu i tako istovremeno obavljao dva posla. Volio sam da pođem na to mjesto, jer se odatle jasno vidjela bistra i zelena Morača. Katkad bih uzeo po koji kamičak i hitnuo ga u korito rijeke. Ponekad sam pokušavao da kamenom prebacim rijeku, ali u tome nijesam uspijevao. Takođe sam volio da posmatram čavke koje su gnijezdile svoja gnijezda ispod moračkih pećina. Nijesam volio da ih uznemiravam, jer sam se bojao da će u tom slučaju promijeniti i stanište i svijanje gnijezda.
Često sam posjećivao obor Šunjevića, a naročito u proljeće. Volio sam da posmatram jagnjenje ovaca i igru jagnjadi. No, u oboru je i ovcama i jagnjadima bilo dosta tijesno. Jagnjad nijesu mogla izvaditi svoje vratolomije jer nijesu imala dovoljno širine. Najčešće su poskakivala na ovce i time iskazivala svoje akrobatske vještine. I ovcama je bilo tijesno. Nije mi bilo ugodno kad padne kiša i kad zaglibaju ložnik. U tim situacijama, na ovcama su se mogle vidjeti tamne fleke ispod trbuha. Bili su to otisci prljavštine, odnosno, žitkih balega pomiješanih sa kišnicom. Iskreno sam žalio ovce jer se na njima jasno primjećivala nezadovoljstvo sa ložnikom.
(Nastaviće se)