Piše: Vuk Vuković
XXI vijek počinje da protiče u znaku velike potražnje realnog. Multimedijalna slika predvodi tu stratosfersku ekspediciju. Na njenom putu, iskliznuća se ostvaraju na svakom ćošku: terorizam, digitalno društvo, univerzalni subjekt – sve su to usputni fenomeni nastali u ovoj avanturi. Pa opet, prirodno je da se pobrojanim performansima ubrizgava predug for; na mjesto isčezle realnosti, u blicevima odbljeskuje hard realnost. Hepening je nužno simulacija i nemoć udvajanja.
Fokus je produžetak instrumenta koji otkriva prazninu, ujedno namećući nemoguću istinu o njoj. Kako tumačiti pojavu koja nastaje i nestaje na putu ka realnosti? Može li biti da je ona ipak shizofrena, nabijena haotičnim fragmentima, pijavicama mreže koje su se istrgle kontroli? Treba razumjeti da metakontrola u svom sistemu sadrži virus protiv iste kontrole.
Fascinantna je ta iscrpljujuća retorika realnosti koja reanimira svaki događaj podjednako. Stanje post-savremenog društva uvijek već na ivici je vanrednog: u deficitu istorije, logično je da se svi događaji samoproglašavaju za onaj univerzalni.
Budući da je demokratija tek u nadolasku (demokratija koja nije u vječitom nadolasku, kako tumačimo, i nije demokratija), danas lakše tumačimo Ničeovu poruku: „Liberalne institucije odmah prestaju da budu liberalne čim se postignu: kasnije nema gorih i radikalnijih neprijatelja slobode od liberalnih institucija.“ (Moje tumačenje slobode – Sumrak idola)
Aktuelno je odveć plitko da bismo u njega stvarno mogli zaploviti!
Informacije se utrkuju razbiti i najmanji pokušaj trajnosti: događaj, u potrebi da se ekstenzivno uspostavi, vrši nasilje nad sopstvenom prirodom. Destrukcija je poslednji vid borbe za samopotvrđivanjem.
Tako je terorizam ogledalo okrenuto našoj liberalnoj ravnodušnosti; trag, naprosto, treba da traje. Sada je to bilo Kumanovo, već juče dimio je centar Njujorka, njegova ortodoksna kapitalistička vertikalnost.
Međutim, na presjeku teksta, preciznosti radi, recimo ovo: terorizam, svakako, nije nikakav izbor, i tim prije nužno stoji s onu stranu izbora, ujedno ga postavljajući i poništavajući. Šta može biti ekvivalentno terorističkom aktu? Smrt kao transparentnost danas zadobija vrijednost estetskog uloga i proizvoljno se tumači kao svojevrsni umjetnički žanr koji se suprostavlja svakom obliku represivne metode zatvorenog djelovanja. Pa ipak, i terorizam je takođe ništa manje zatvoreno (kontra) djelovanje.
Nomadsko njuškanje za realnim krajnje ekstremizuje sredstva, samim tim što je tržište presićeno svakojakim događajima koji čak ni sveopštom strategijom banalnog ne mogu zadobiti poželjan rejting na plej listi stvarnosti.
Terorizam je, naopako izdanje „borbe“ sa irealnim sistemom moći u ime prava na realno. I u ekonomskom smislu, ništa manje, realnost se otkupljuje. Već s ulaskom u moderno doba počinjemo razumijevati da dolazi i taj dan kada će realno predstavljati prirodno dobro. U hegemoniji mreža, izgleda da prestup i smrt jedino daju glasa od sebe.
Terorizam je nezamisliv bez grada, jer se računa da ondje moć kondezuje realno u svoje specijalne svrhe. Kumanovo je, cijeli jedan dan, pretendovalo na realno. Terorizam koji se pravda izborom za vječnost, jednostavno ne trpi izolaciju realnog. 11. septembar jeste matica događajâ koji je uzdrmao tekovine virtualne i ilustrovane istorije.
Možemo li se i dalje nadati u realnost koja bi se mogla postići na način koji bi izbjegao predstavu realnog u formi traume?