Piše: Budo Simonović
Dođem ja tako u Ratinu na tu biciklističku trku – kazuje dalje Radoš Čubrić. – Naravno, na nekom starom očevom biciklu, kupio ga za vrijeme rata od nekog Drinkinca za sto kila pšenice. Dođem u gumenim opancima, nemam ni čestitog šorca i majice, jedna mi pedala slomljena, pa je ja napravio od drveta...
Svejedno, ja pobijedim u toj trci i dobijem za nagradu gume za bicikl. Bože, kad se sjetim, kakva je to radost bila – čuj, nove gume za bicikl! Mislio sam da me nema sretnijeg.
Poslije toga, jedan moj rođak Branimir veli mi da će da me prijavi u biciklistički klub, da u narednu nedjelju imaju trening i da odem tamo i javim se nekom Miljkoviću – taj je poslije bio i predsednik kluba jer ga je on i osnovao – bilo mu ime Milutin.
Odem ja tamo na trening. Tamo neki iskusni biciklisti koji već voze zvanične trke i vidim ja da hoće da me „otresu” već na tom prvom treningu. Đavola, ja se ne dam lako, tranjam na onom mom biciklu, ali ne mogu da me izbace i preteknu. Po završetku treninga raportiraju Miljkoviću: ovaj novi dobar!
Ja bio onako žut i Miljković meni veli: Žućo, u nedjelju imamo trku ulicama Kraljeva, da učestvuješ. Uči me da skinem blatobrane sa bicikla i sve ostalo kako bih napravio što lakši i za trku spremniji bicikl. Još ja sve to ne shvatam ozbiljno, ali požurim kući, poskidam blatobrane i pripremim bicikl što sam bolje znao i umio.
Dođem na trku. Ja opet u gumenim opancima, nemam drugo. Ostali u dresovima, patikama, na novim biciklima – svaki način. Krenu trka. Mnogo trkača, a ja neiskusan. Negdje u četvrtom krugu zakačim jednog ispred sebe, izgubim kontrolu i padnem, a pritom udarim i u ivičnjak i iskrivim prednji točak.
Bilo to tu pored kafane „Pariz”. Odoše trkači. Ja u očajanju vidim prislonjen nečiji bicikl uz zid kafane, bacim onaj moj i zgrabim taj tuđi, pa juriš u potjeru za ostalima. Onako ljut, sve ih isprelazim i pobijedim!
Poslije toga, taj Miljković meni veli da obavezno počnem ozbiljno da trenitam, predstoji prvenstvo Srbije, ali nećemo, veli, da idemo na tu trku, nemamo para, ići ćemo posle na prvenstvo Jugoslavije u Šabac. Meni nepravo što ne učestvujemo na prvenstvu Srbije. Šta ću, spremam se tobož za to prvenstvo Jugoslavije.
Odosmo mi u Šabac. Nas dvojica iz tog tadašnjeg kraljevačkog kluba – bilo to 1954. godine.
Jao, brate, gledamo mi, došli Slovenci, Hrvati, došli Beograđani, sve oprema, sve sportska bicikla, vezovi za noge, nikad ih ni vidjeli nismo. Šta ćemo mi ovde, kukala nam majka, mislim se ja, ali eto kad smo već tu da ne odustajemo od trke iako mi je jedna pedala i tada bila drvena.
Kako su sudije prozivale takmičare, mene zapade mjesto u drugom redu do trotoara. Dvojica od tih iskusnih i u punoj sportskoj opremi, tapšu me po ramenu i jedan, kad me onako odmjerio i vidio kakav bicik vozim, zapazio i da imam jednu drvenu pedali, veli: e, ti ćeše sigurno biti prvi.
A ja najbjedniji vidim, bjednijega od mene nema. Sa takvim biciklom, u gaćama i gumenim opancima, pitam se: kakav mene đavo ovde dovede i što li sam ja ovde zalutao, sunce ti božje. Ali, ne odustajem...
Krenemo mi. Vozi se Šabac–Bogatić i nazad. Zakačim ja opet nekog od biciklista točkom za njegovu osovinu, puče mi jedna žica i točak poče malo da šelevrda, ali ja tjeram dalje. Na zaokretu, ja brojim: nas jedanaest u grupi. Mislim: jednog ću vala da prešprintam i ja deseti u Jugoslaviji: bog bogova!
Kad je bilo negde na tri, možda i četiri kilometra od cilja, izleti neki Đorđe Vuksan, koji je nedjelju dana ranije pobijedio u Novom Sadu, i sunu u bijeg. Ja za njim. Vidim u neko doba da je on počeo da posustaje i da ne može više, a ja pridam i prešišam ga – šeta prednji točak desno-lijevo, ali ja prvi na cilju...
Sjutra: TRI TRKE, TRI POBJEDE