PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Na putu staljinizacije, kako pokazuje istorija, od komunističkih partija otpadali su ne samo antistaljinisti i nestaljinisti već i polustaljinisti. To se dogodilo i sa KPJ 1948. U trenutku sukoba sa Informbiroom jugoslovenski komunisti su iskazali svoj najstaljinističkiji potencijal. On se ogledao u metodima rada koji su primijenjeni prilikom nasilnog formiranja seljačkih radnih zadruga (kolektivizacija), obračuna sa „buržoaskim elementima” u Narodnom frontu, nacionalizacije imovine i uništavanja sitne privatne privrede i zanatstva i posebno obračuna sa svim onim dojučerašnjim članovima partije koji su prihvatili Staljinovu kritiku. Svi osumnjičeni za pristajanje uz Rezoluciju Informbiroa hapšeni su, osuđivani i upućivani u logore. Njihova izolacija mogla se objasniti postojanjem realne opasnosti po opstanak zemlje, ali ne i postupanje prema njima koje se ogledalo u fizičkom uništavanju ljudi i poništavanju njihove humanističke suštine.
Organizaciono postavljena na uzoru sovjetske države, uklopljena u interese i planove sovjetske politike, ekonomski vezana za Sovjetski Savez i zemlje „narodne demokratije”, ideološki potčinjena Staljinu, politički okrenuta Moskvi, Jugoslavija je od 1948. do 1953. bila suočena sa realnom opasnošću napada sa istoka i destrukcije iznutra. Opstanak države, odbrana nezavisnosti i očuvanje tekovina revolucije naprosto su zahtijevali centralistički uređenu, monolitnu državu sposobnu da se odupre pritiscima koji su išli „do ivice rata”. Granične međe sa većinom susjeda (Mađarska, Rumunija, Bugarska, Albanija) postale su poprišta sukoba i oružanih incidenata. Vojne provokacije, teroristički akti, sabotaže, ekonomska blokada, propagandni pritisak, ideološke i političke podjele, strah, opšta nesigurnost postali su dio svakodnevice u kojoj se živjelo. Sukob i kriza jačali su uticaj vojnog faktora i strahovladu političke policije Udbe. Odbrana nezavisnosti imala je drugo lice u represiji. Mreža informatora i doušnika obuhvatala je oko dva miliona ljudi. U borbi protiv Informbiroa bilo je uhapšeno i maltretirano 55.663 ljudi. Činjenica da su pogrešna hapšenja predstavljala, u 1949. godini, čak 47 odsto svih hapšenja, svjedoči o razmjerama terora. Sukob sa Staljinom obilježio je čitavu jednu generaciju, razotkrio prirodu staljinizma, podstakao emancipativne procese destaljinizacije, deetatizacije, decentralizacije koji su teškom mukom razarali politički monopol i ideološku matricu KPJ, u svojoj biti preuzetu od SKP (b). Od važnosti je bila i kritika politike centralizma, monolitnosti u komunističkom pokretu, obavezi potčinjavanja direktivama koje stižu iz jednog centra (Moskve). Sukob sa Staljinom omogućio je Titu da afirmiše stavove koji su govorili o odgovornosti koju komunisti imaju prema sopstvenom narodu i sopstvenoj državi. U pitanju su bili stavovi najdirektnije suprotstavljeni monopolu i hegemnonizmu SKP (b) u okvirima međunarodnog radničkog pokreta. Iz tih razloga jugoslovenski komunisti su od jeseni 1949. smatrali da imaju posebnu „misiju” u međunarodnom radničkom pokretu.
Sukob je najdirektnije uticao na jugoslovensko spoljnopolitičko „okretanje” Zapadu. Rezultat te političke orijentacije bilo je sklapanje vojnih sporazuma sa SAD, prihvatanje zapadne ekonomske i vojne pomoći (tzv. „tripartitna pomoć, približavanje Grčkoj i Turskoj i pristupanje Balkanskom sporazumu te tri zemlje koji je definitivno sklopljen 28. februara 1953, na samo nekoliko dana pred Staljinovu smrt).
Na unutrašnjem planu tih je godina trasiran tzv. jugoslovenski put u socijalizam. Posebne etape na tom putu predstavljalo je donošenje Zakona o radničkom samoupravljanju (sredina 1950), deklarativno oslobođenje cjelokupnog društvenog života od direktivnog uticaja KPJ (VI kongres KPJ, 1952), decentralizacija upravljanja privredom i državnim poslovima koju je označio Ustavni zakon (1953). Vid distanciranja od sovjetske prakse vidio se i u armiji u čijim su redovima preduzete opsežne mjere kojima su otklonjeni sovjetski uticaji (od sovjetskih stručnjaka i oficirskog kadra, preko sovjetskog naoružanja i opreme, do paradnog koraka).
Sukob sa Staljinom otvorio je čitav niz složenih ideološko-teorijskih i praktično-političkih pitanja (odnos među socijalističkim državama, uloga države u prelaznom periodu, uloga partije u novom vremenu, karakter vlasti i njenih subjekata, nacionalno pitanje i njegovo rješavanje). Dok je kritička misao nužno podsticala procese decentralizacije države (pitanje karaktera svojine, društveno-ekonomskih odnosa, odumiranja države poslije osvajanja političke vlasti, uloga države u rukovođenju privredom i društvenim životom, planiranje u socijalizmu), praksa života je ukazivala na jačanje procesa opšte centralizacije vlasti. Centralizacija se ogledala u povećanoj budnosti, jedinstvu, monolitnosti, sabiranju svih snaga potrebnih za odbranu zemlje. Dotadašnji kurs suštinski, nije mijenjan, već je bez spominjanja Staljina i SSSR afirmisano sovjetsko iskustvo. Položaj KPJ i njenog rukovodstva je bio krajnje protivurječan. Partijski i državni vrh je odredio strategiju borbe sa Staljinom, „udario” putokaze budućeg društvenog razvoja, ali je istovremeno teško transformisao sopstveno staljinističko biće i istrajavao na očuvanju monolita svoje vlasti.
Sukob sa Staljinom ovjenčao je KPJ i Tita pobjedom i otvorio mogućnost preispitivanja sopstvene prakse, ali i prouzrokovao cijepanje njenog jedinstvenog jezgra. Sukob je predstavljao pokriće za represiju koja je gušila svaku političku aberaciju, jačala vladavinu birokratije, utemeljivala ličnu vlast Josipa Broza. (KRAJ)