PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Početkom marta 1948. Tito je konstatovao da su odnosi sa SSSR-om u poslednje vrijeme „u raskoraku”, ali je i dalje smatrao da politika Jugoslavije prema Sovjetskom Savezu „ostaje neizmijenjena”. Pismo CK SKP (b) od 27. marta, koje su potpisali Staljin i Molotov, ubijedilo ga je da nije u pitanju nesporazum, već sukob sa dalekosežnim posledicama. Optužbe o „diskreditovanju sovjetske armije”, maltretiranju i stavljanju pod nadzor organa bezbjednosti sovjetskih stručnjaka, razvijanju antisovjetske atmosfere, optuživanja SSSR-a zbog „velikodržavnog šovinizma” imale su veliku težinu. Uz njih su išle i diskvalifikacije partijskog vrha KPJ zbog rada u „poluilegalnosti”, nedostatka unutarpartijske demokratije, oportunizma, nezdravih ideja, rasplinjavanja u vanpartijnoj masi, prisustva britanskih špijuna u najužem rukovodstvu.
U pismu Staljinu i Molotovu od 13. aprila 1948. Tito je odbacio optužbe i izrazio nezadovoljstvo načinom na koji su one iznijete. Iznijet je i načelan stav da „ma kako neko od nas volio zemlju socijalizma SSSR, on ne smije ni u kom slučaju manje voljeti svoju zemlju, koja takođe izgrađuje socijalizam”. Titov odgovor je u Moskvi shvaćen kao „zaoštravanje konflikta”. U pismu od 4. maja 1948. Staljin i Molotov su isticali da on jasno govori o „antisovjetskoj poziciji druga Tita” i „klevetničkoj propagandi rukovodilaca KPJ”. Staljin je negirao zasluge „jugoslovenske Kompartije” i pobjedu jugoslovenske revolucije objašnjavao je ulaskom sovjetskih armija u Jugoslaviju.
Krajnju tačku razlaza označilo je nepristajanje J. B. Tita i jugoslovenskog rukovodstva da učestvuju juna 1948. na zasjedanju Informbiroa u Bukureštu. Tom prilikom usvojena je Rezolucija o stanju u Komunističkoj partiji Jugoslavije koja je odobravala Staljinov postupak u „raskrinkavanju nepravilne politike CK KP Jugoslavije i prije svega nepravilne politike drugova Tita, Kardelja, Đilasa i Rankovića”. Ponavljajući već iznijete optužbe, KPJ je označena kao sektaško-birokratska organizacija, a njeno vođstvo optuženo za neprijateljsku politiku prema SSSR-u i SKP(b), diskreditovanje sovjetske armije, izjednačavanje spoljne politike SSSR-a sa spoljnom politikom imperijalističkih zemalja. Od „zdravih snaga” u partiji je traženo da prisile svoje rukovodioce da priznaju pogreške i da ih poprave, da napuste nacionalizam i vrate se internacionalizmu i da svim silama rade na učvršćivanju „jedinstvenog socijalističkog fronta protiv imperijalizma”. U protivnom, od članstva je traženo da smijeni postojeće i istakne novo rukovodstvo KPJ. Oslanjajući se na svoj autoritet, Staljin je vjerovao da ideološka diskvalifikacija i poziv na pobunu u KPJ neminovno vode zbacivanju njenog rukovodstva sa Titom na čelu. U pitanju je bila svojevrsna anatema koja se odnosila na Tita i partijski vrh KPJ. Prema dostupnim podacima, on nije vjerovao u raskol koji je izazvao otpor jugoslovenskih komunista. Tog trenutka kult Josifa Visarionoviča počeo je da umire u Jugoslaviji. Počeo je dugoročni sukob u kome su se našle dvije države, dvije partije, dva revolucionarna iskustva, dvije harizmatske ličnosti. Tokom sukoba jugoslovenski komunisti su iskazali svoj staljinistički potencijal. Staljinisti u KPJ istovremeno su bili izvršioci i žrtve velikog terora.
U izjavi datoj povodom Rezolucije CK KPJ je odbacio sve optužbe i pozvao partijsko članstvo da „zbije svoje redove u borbi za ostvarenje partijske linije”. Nešto kasnije, Peti kongres KPJ (jul 1948) označio je kampanju Informbiroa kao „netačnu, nepravilnu i nepravednu”, istakao da KPJ „ostaje u svemu vjerna principima međunarodne proleterske solidarnosti i jedinstva antiimperijalističkog demokratskog fronta” i dao političku podršku CK KPJ u odbrani nezavisnosti zemlje i zadužio ga da „likvidira razmimoilaženja” sa CK SKP (b). U referatu koji je Tito podnio najavljen je obračun sa „otpadnicima” od te političke linije. Uporedo sa tim, referat je završio zaricanjem da će KPJ „svojom nepokolebljivom vjerom” dokazati da nije skrenula sa puta nauke Marksa–Engelsa–Lenjina i Staljina.
Optužbe koje su iznošene u informbirovskoj propagandi i u drugoj rezoluciji Informbiroa donijetoj u novembru 1949. u Budimpešti (da je KPJ u rukama ubica i špijuna; da je klika Tito–Ranković prešla sa „buržoaskog nacionalizma na fašizam i otvoreno izdajstvo interesa Jugoslavije”; da Tito sluša naloge svojih „imperijalističkih gazda” iz Londona i Vašingtona; da se u Jugoslaviji učvrstio „antikomunistički, policijski, državni režim fašističkog tipa”) dodatno su opteretile odnose Jugoslavije sa zemljama Informbiroa. Spremnost Staljina da pruži „svestranu pomoć” jugoslovenskoj radničkoj klasi izazivala je veliki strah i kod samog Tita. Ipak, koliko danas znamo, konkretnih planova da Tito vojnim udarom bude svrgnut sa vlasti nije bilo. Ta nastojanja je, po svemu sudeći, osujetilo izbijanje konflikta u Koreji. „Rat” protiv Tita Staljin je nastavio sve do smrti. Na drugoj strani, J. B. Tito i jugoslovenski komunisti obračun sa Staljinom označili su krajem decembra 1949. vidom „hladnog rata” koji se vodi protiv Jugoslavije i „najvećom bitkom za socijalizam”.
Te 1949. godine Tito nije čestitao rođendan Staljinu smatrajući licemjernim da to čini u jeku najvećeg sukoba. Klevete koje su stizale iz Moskve teško su mu padale. Ipak, osjećaj da je u pravu bio je jači od dogmi koje je nametao staljinizam. Nešto kasnije, 1951. godine, Tito je uzrok sukoba sa Staljinom vidio „u društvenom biću staljinizma”. Posebno pogrešnim u politici Staljina on je smatrao oslanjanje na „državni aparat” koji je sa godinama „postao ne sluga zajednice nego njen gospodar”.
(NASTAVIĆE SE)