PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Krajem maja 1946. Tito se ponovo obreo u Moskvi. Bilo je to njegovo poslednje viđenje sa J. V. Staljinom. Susret se odigrao u specifičnim okolnostima koje je karakterisalo privođenje kraju obnove zemlje i donošenje Prvog petogodišnjeg plana, jačanje sistema administrativnog rukovođenja privredom i pojačani pritisak Zapada (procesi generalu Dragoljubu Mihailoviću i nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu; zaoštravanje tršćanske krize, rasplamsavanje građanskog rata u Grčkoj).
U razgovorima je dominiralo nekoliko tema. Razgovaralo se o ekonomskim pitanjima, odobrenju sovjetskog zajma kojim bi se finansirala industrijalizacija zemlje, rudnim bogatstvima i njihovoj eksploataciji, formiranju mješovitih jugoslovensko-sovjetskih društava. Dužna pažnja je posvećena pitanju Trsta i granice sa Italijom s obzirom na mirovnu konferenciju. Staljin se zanimao za najbolji „model” rješavanja tršćanskog pitanja, dok je Tito izražavao zahvalnost sovjetskoj strani za podršku koju pruža u rješavanju tog problema. Staljina je zanimao položaj industrije i stanje na selu. Pretresena su vojna pitanja, posebno o razvijanju vojne i avio-industrije, kao i brodogradnje. Posebnu pažnju Staljin je posvetio Albaniji i odnosu koji jugoslovenski partijski vrh ima sa KP Albanije. Staljin se raspitivao o Enver Hodži i jugoslovensko-albanskim granicama. Istakao je da još nije nastupilo vrijeme za stvaranje federacije sa Bugarskom, sa čime se i Tito složio. Staljin je govorio i o potrebi da se Sloveni ujedine u jedinstveni front sa Sovjetskim Savezom. Po svemu sudeći, razgovaralo se i o formiranju organizacije komunističkih partija koje bi bilo konsultativnog karaktera.
Dio, samo na prvi pogled, neformalnih razgovora vođen je i u Staljinovoj „dači“ u Podmoskovlju. Prisutni su zabilježili srdačnost u odnosima, sjećali se žive diskusije, idejne srodnosti, kvarenja odnosa između jugoslovenskih i bugarskih rukovodioca i drugo.
U vremenu u kome je svijet zagazio u „hladni rat“, integracija komunističkih partija i zemalja u kojima su one bile na vlasti bio je odgovor na pojavu Trumanove doktrine i Maršalovog plana. U septembru 1947. Komunistička partija Jugoslavije bila je jedan od osnivača Informacionog biroa (Kominforma ili Informbiroa), zamišljenog kao savjetodavno tijelo komunističkih partija SSSR, istočnoevropskih zemalja, Francuske i Italije, radi razmjene iskustava i zajedničkog djelovanja. Iz Titovih pisama Moskvi vidi se da on nije bio upoznat sa sazivom i pripremom tog sastanka, kao ni sa osnovnim tačkama dnevnog reda.
Nekoliko mjeseci po osnivanju Informbiroa njegove članice su ušle u sukob sa KPJ. Do razilaženja je prevashodno došlo zbog samostalne politike jugoslovenske države na spoljnopolitičkom planu. Na prvi pogled sitni sporovi do kojih je tokom godina dolazilo (oko prirode jugoslovenske revolucije, kritika izrečenih o ponašanju Crvene armije, „izbjegavanja“ konsultacija oko važnih pitanja unutrašnje i spoljne politike, rada mješovitih društava, odnosa prema sovjetskim civilnim i vojnim stručnjacima, sučeljavanja sa albanskim rukovodstvom, pregovora sa Bugarskom oko sklapanja balkanske federacije, ispoljavanja revolucionarnog idealizma, politike prema selu i drugo) eskalirali su u optužbe KPJ kao „kulačke partije“ koja vodi „antisovjetsku politiku“ i čije rukovodstvo predstavlja „sitnoburžoaske nacionaliste“. Mjere ekonomskog pritiska na Jugoslaviju, čijih je 52,9% izvoza išlo na Istok, a 49,3% uvoza stizalo iz SSSR-a, počele su se osjećati već u januaru 1948. Znake Staljinovog neraspoloženja prema Titu i političkog pritiska prema Jugoslaviji osjetili su članovi jugoslovenske ekonomske delegacije koju je predvodio Milovan Đilas. Edvard Kardelj je prilikom sastanka jugoslovensko-bugarske delegacije u Moskvi prisustvovao Staljinovom napadu na Dimitrova i zahtjevu za brzim formiranjem jugoslovensko-bugarske federacije. Staljin se suprotstavljao sporazumu jugoslovenske i albanske vlade, a moguće slanje dvije jugoslovenske divizije u Albaniju, bez konsultovanja sa SSSR-om, označavao „preventivnim ratom“. Osnovni razlozi spora nalazili su se u sferi spoljne politike koju je Jugoslavija vodila bez „konsultacija“ sa Moskvom i bez „uklapanja“ sopstvenih spoljnopolitičkih poteza u okvire politike koju je vodila prva zemlja socijalizma.
Početkom marta 1948. Tito je konstatovao da su odnosi sa SSSR-om u poslednje vrijeme „u raskoraku“, ali je i dalje smatrao da politika Jugoslavije prema Sovjetskom Savezu „ostaje neizmijenjena“. Pismo CK SKP (b) od 27. marta, koje su potpisali Staljin i Molotov, ubijedilo ga je da nije u pitanju nesporazum već sukob sa dalekosežnim posledicama. Optužbe o „diskreditovanju sovjetske armije“, maltretiranju i stavljanju pod nadzor organa bezbjednosti sovjetskih stručnjaka, razvijanju antisovjetske atmosfere, optuživanja SSSR-a zbog „velikodržavnog šovinizma“ imale su veliku težinu. Uz njih su išle i diskvalifikacije partijskog vrha KPJ zbog rada u „poluilegalnosti“, nedostatka unutarpartijske demokratije, oportunizma, nezdravih ideja, rasplinjavanja u vanpartijnoj masi, prisustva britanskih špijuna u najužem rukovodstvu.(NASTAVIĆE SE)