Među brojnim učiteljima koji su pored rada u obrazovnim ustanovama pisali i poeziju nalazi se i Ljubomir Ljubo Otović iz beranskog sela Buče. On je pune 43 godine učio đake u više škola u Crnoj Gori i na Kosovu, ispisujući u slobodnom vremenu stihove koji su, kako kaže, blažili i snažili njegovu dušu. Poslije svega se vratio u svoj rodni kraj, gdje sa suprugom provodi penzionerske dane. Rado prepričava svoju životnu priču, koja ukazuje da je Otović svoju duhovnost istinski ugrađivao u ono što je radio. To potvrđuju i oni koje je opismenio i uputio na pravi put, kao i dvije zbirke poezije i mnoštvo stihova koje još uvijek nije uspio da publikuje. Rođen je 1944. godine u selu Buče, kao šesto dijete u oca i majke. Kad je imao nepunih godinu dana otac mu je u ratnom vihoru strijeljan kod Zidanog mosta. Iako oskudnog imovnog stanja Otović je, ipak, uspio da završi osnovnu školu u svom rodnom mjestu, a nakon toga i gimnaziju u Beranama. Učiteljsku školu završio je na Kosovu gdje je i radio nekoliko godina kao prosvjetni radnik. Godine 1977. Otović se seli za Pljevlja, tačnije u selo Strahov Do kod Boljanića, i zapošljava se u tamošnjoj školi. U međuvremenu se oženio i dobio tri sina. Kao učitelj penziju je 2009. godine dočekao u pljevaljskom selu Ređeviće, nakon čega se vratio u rodno Buče, ističući da se najljepše osjeća tamo gdje je prvi put čelom na zemlju pao.
– Imao sam teško djetinjstvo. Bile su to mučne i gladne godine, ali se ipak postepeno išlo naprijed. Duboko sam žalio što nijesam imao uslova da nakon završene gimnazije upišem fakultet. No, ipak, Bog mi je otvarao puteve i davao mogućnost da se bavim intelektualnim radom. Postao sam učitelj. To je zanimanje koje sa sobom nosi posebnu draž, jer čovjek koji teži da bude dobar pedagog on čitavog sebe mora da podari svojim đacima. Tako sam i ja, vaspitavajući brojne generacije, davao neki svoj maksimum kako bih svakom djetetu pomogao da postane i dobar i obrazovan čovjek. Nadam se da sam u tome uspijevao, što za mene predstavlja najveću životnu satisfakciju – ističe Otović.
Navodi da je posebno radostan kad sretne svoje bivše učenike od kojih su mnogi postali istinski intelektualci i stručnjaci u raznim životnim oblastima.
–Uspjeh mojih đaka je i moj uspjeh. Jer čovjek koji ne zna da se raduje i tuđem uspjehu on nije vrijedan poštovanja. Takođe, ako učitelj djecu u školi ne prihvata kao svoju, najbolje mu je da ostavi dnevnik i da se bavi nekim drugim poslom. Ja sam u svemu tome, kao prosvjetni radnik koji je svoj radni vijek potrošio u seoskim školama, imao i ulogu da zajedno sa djecom i njihovim roditeljima vodim i određene akcije koje se tiču unapređivanja života u mjestima oko Pljevalja gdje je civilizacija sporo stizala. Sve mi je to davalo posebnu inspiraciju da u slobodnom vremenu napišem po neki stih – navodi Otović.
Kaže da mu je najžalije što naša sela ostaju pusta i što su škole u mnogim mjestima odavno zatvorene.
Mojim penzionisanjem i odlaskom iz Ređevića zatvorena je tamošnja škola za koju me vezuju divne uspomene. Tužne su to i teške stvari, jer ako se zatvori škola zatvara se i selo. Tu tragiku naših prostora utkao sam u svoje stihove. U svojim pjesmama dotakao sam se i drugih tema i dio svega toga pretočio u dvije zbirke poezije. Iz tih knjiga izrasta dječija nježnost i čovjekovo nastojanje da ostane čovjek i pored svega ružnog što mu nameće trajanje pod ovom nebeskom kapom – naglašava Otović.
Najviše žali što mu je mnoštvo stihova, naročito onih epskih, ostalo neobjavljeno.
– Napisao sam brojne pjesme koje su se pjevale uz gusle širom Crne Gore, ali i mnogo šire. Tako i sam često uzmem u ruke taj drevni instrument i otpjevam nešto za svoju dušu. Prikupljajući sve što sam napisao uvidio sam da sam iznjedrio preko 9.000 stihova. Nažalost, nijesam imao sredstava da svu tu svoju duhovnu tvorevinu štampam. No, ipak, nadam se da će moje pjesme živjeti i poslije mene, bez obzira što nijesu ukoričene u jednu zajedničku cjelinu – navodi Otović.
Ističe da će pisati stihove dok god bude mogao, naročito one zavičajne koji ga održavaju u životu.
– Oduvijek sam bio nemirnog duha. Volio sam sve ono što je čovjeku predodređeno da voli. O svemu tome mogli bi romani da se napišu. No, ti romani žive u mojoj glavi. Prelistavam ih dok šetam zavičajnom zemljom koja me napojila književnim darom. Tako nastaju stihovi koje bilježim i koje ostavljam rodnoj grudi, jer druge poklone nemam da joj dam – zaključuje Otović.
D.J.