U Šljivovici je 2. maja održan osmi po redu Šljivovački sajam domaće rakije. Ni kišovito vrijeme nije moglo da spriječi brojne goste, pristigle na Zlatibor za prvomajske praznike, ali i one koji su iz raznih krajeva „kastile” krenuli u ovo lijepo planinsko selo na sjevernim obroncima Zlatibora, da prisustvuju jednoj uistinu zanimljivoj manifestaciji. Samo tokom degustacije, prvo 1. maja na Kraljevom trgu na Zlatiboru, gdje je bio instaliran kazan – „lampek čučavac” sa lulom starom više od jednog vijeka, i gdje se rakija pekla na tradicionalan način i mogla odmah da se proba – potpalio ga je Šljivovac Milomir Milojević Gero, a zatim i 2. maja u porti šljivovačke crkve, popili su više od 30 litara prepečenice vrhunskog kvaliteta. Organizatori su taj dio, degustaciju, nazvali zagrijevanje. U „zagrijevanju”, još uz vola na ražnju, učestvovalo je, bogme, za tih nekoliko sati nekoliko hiljada posjetilaca.
Opština Čajetina je, prije osam godina, objeručke stala iza ovog projekta, pa je uz Sajam suvomesnatih proizvoda koji se polovinom januara održava u selu Mačkat, ovo postala druga vodeća turistička manifestacija u zlatiborskom kraju. Od prvog dana predsjednik Opštine Čajetina Milan Stamatović je i predsjednik Organizacionog odbora popularne „rakijade”. On kaže da je tradicija u zlatiborskom kraju da se „i raduje i tuguje uz dobru rakiju”. Za termin njenog održavanja prvo je odabran drugi Vaskrs, ali se pokazalo da, ako Vaskrs pada ranije, Šljivovica još uvijek može da bude pod snijegom. Danas je ustaljeni termin 1. ili 2. maj, kada na Zlatibor dolazi veliki broj gostiju. I sve ostalo je, naravno, dobro isplanirano. Šljivovica je prvo očišćena od 25 (zamislite, dvadeset pet) divljih deponija, postavljene su velike putne table i označena važna mjesta – željeznička stanica, kafane, dvije crkve, škola, pošta, seoska ambulanta i mjesna kancelarija. Šljivovica ima sigurno najljepši logo u Srbiji koji je postavljen sa obje strane sela na magistralnom putu, a i sajam rakije ima svoj logo. Uradili su ih, i poklonili, dvoje mladih umjetnika, akademskih slikara iz Beograda – Jelena Tijanić Savić čiji je otac rođen u Šljivovici, i njen suprug Bojan Savić.
Najviše nagrađenih
Mnogi mještani su dali svoj doprinos da ova manifestacija uspije i uključili su se u brojne aktivnosti. Više od 50 mještana donijelo je i ovoga puta svoju rakiju na ocjenjivanje, uz još toliko onih iz drugih zlatiborskih sela i drugih krajeva Srbije. Iako je ocjenjivanje tajno, vrši ga žiri kojeg imenuje „Jugoinspekt” iz Beograda, nekako po pravilu najveći broj nagrada za kvalitet rakije dobijaju proizvođači iz Šljivovice. Sveukupni pobjednik prošle godine bio je Miladin Kaljević iz Šljivovice, inače dugogodišnji veoma uspješni generalni direktor užičkog preduzeća „Jedinstvo-metalogradnja”. On ima i jedan od najuređenijih voćnjaka u zlatiborskom kraju. Pored proizvođača rakije na sajmu se takmiče i zlatiborski zdravičari i čauši u govornim vještinama, bira se najbolja pita savijača, priređena je i izložba zlatiborskih pčelara i izložba zdrave hrane i domaćih voćnih proizvoda – slatko, pekmez, suve šljive i drugi sušeni proizvodi od voća, kao i izložba proizvoda seoskih majstora i rukotvorina seoskih domaćica. U okviru sajma bira se i najljepše seosko dvorište i najuređeniji voćnjak u Šljivovici. Takmiče se i drvodelje, ljudi snagatori vješti sa ručnim testerama, i djevojke u narodnim nošnjama. Poseban događaj, svakako, predstavlja takmičenje u struganju dubećom testerom i struganje kladarom, ali i tesanje sjekirom blanjkarom.
Ova zanimljiva smotra vještine, snage i brzine ima i svoju istoriju. Dubeća testera, s kojom struže troje ljudi bila je preteča banseku. Testera kladara za koju su potrebne dvije jake osobe, sjekira blanjkara s kojom su tesane grede, i dubeća testera, prehranile su selo Šljivovicu. Zato se u bezmalo svakoj šljivovačkoj kući danas obično okačena ispod strehe čuva dubeća testera. U vrijeme velike nemaštine poslije Drugog svjetskog rata, i u vrijeme kada nije bilo banseka i cirkulara, svi radno sposobni muškarci iz sela odlazili su u Bosnu u nadnicu. U Šljivovici rijetko ko sije pšenicu. I kukuruz. Zemlja je planinska. Posna. Živjelo se od bijelog mrsa i stoke, domaće „buše” i ovčjih stada, i od prodaje šume, pa ko je htio „preko projina hljeba pogače” išao je u Bosnu u nadnicu. Tamo su Šljivovci danonoćno strugali dubećim testerama, i za mjesec dana angažovanja na tim poslovima zarađivali su dovoljno novca da narednih godinu dana prehrane porodicu. Ili da kupe par dobrih volova. Ili dvije krave muzare. Ali, oni koji su željeli da u Bosni kupe goveče koje im je nedostajalo u avliji, i s kojim bi prehranili porodicu, morali su nazad, u svoju Šljivovicu, pješice. Čitavih 150 kilometara. Znali su oni da putovanje traje tri, pa i četiri dana, sa ularom u rukama. Za hranu, i za sebe i za kupljeno goveče, snalazili bi se usput. Oni mudriji bi, međutim, zarađeni novac dobro umotali u maramicu i stavili ga u najsigurniji unutrašnji džep, i zadovoljni vraćali se kući „ćirom”, negdašnjom prugom uzanog kolosijeka od Sarajeva do Užica. A onda, nakon što se malo odmore kod kuće, lijepo odu na stočni vašar u Požegu i kupe najbolju kravu. Da svi vide. Još povedu svoju domaćicu da ona bira. Pojedinci su iz Bosne sa sobom poveli su i mladu, i s njom u Šljivovici izrodili djecu.
Od prvog sajma Šljivovica se promijenila
Sve to, ta divna sjećanja na nadničenje Šljivovaca u Bosni, ali i prije toga, na njihovo doseljavanje sa prostora Crne Gore i Stare Hercegovine (otuda su u Šljivovicu stigli Bondžulići, Petrovići, Milosavljevići Šoboti, Stanići, Lekići, Aćimovići, Pantelići, Babići, Lukovići, Škodrići i drugi), imao je na umu vaš reporter kada je prije osam godina osmislio Šljivovački sajam domaće rakije kao turističko-privrednu manifestaciju. Cijelom projektu nedostajao je jedino odgovor na sledeće pitanje: Kako su se u šljivovačkim avlijama i baštama našle autohtone sorte šljiva ranke, jakljanke, drenovke i nešto mlađe madžarke. Da li su ih prilikom seobe ove porodice ponijele iz ljutog crnogorskog krša. Da li su sadnice šljiva ponijeli sa sobom Tijanići koji su u Srbiju došli 1842. godine iz sela Stabna u dolini Pive.
I dogodilo se ono što sam očekivao: Od prvog sajma Šljivovica se promijenila. Ljudi su uredili svoja dvorišta i kuće, nikli su novi voćnjaci, turisti su počeli da dolaze u ovo selo, neko da kupi šljivovačku domaću prepečenicu i najkvalitetniji bijeli mrs, a neko, opet, da se odmori u ovom kraju na pola puta između Zlatibora, na jednoj, i planine Tare i „Šarganske osmice” i Kusturičinog Mećavnika, na drugoj strani. Šljivovica, sa više od 500 domaćinstava i osnovnom školom od stotinu đaka nalazi se na idealnoj lokaciji, na nadmorskoj visini između 700 i 950 metara – kažu stručnjaci – najpogodnijoj za zdrav odmor. Očito – i za proizvodnju dobre rakije. Ovdje nema voćnjaka sa novim sortama šljiva, nema ni vještačkog đubriva, i zaista je riječ o organskoj proizvodnji. I kada je u pitanju domaća rakija, i kada se radi o drugim poljoprivrednim proizvodima.
Povoljnost je i to što kroz Šljivovicu prolazi pruga Beograd – Bar, i magistralni put Užice–Višegrad–Sarajevo. Šljivovica je samo desetak kilometara udaljena od Zlatibora, najposjećenijeg planinskog centra u Srbiji. To je, dobrim dijelom, i održalo veliki broj žitelja u ovom selu.
Šljivovci su poznati kao gostoljubiv narod. Ideja je bila da Šljivovački sajam domaće rakije bude „mamac” za znatiželjne, pa da mještani ponude i ostale svoje proizvode: sir, kajmak, pršutu, pletene džempere i čarape, čajeve i sve ostalo što urade svojim rukama. I da to sve prodaju jeftinije nego na užičkoj i zlatiborskoj pijaci. I to se ostvarilo, a jedino je šljivovačkoj rakiji „otišla” cijena. Skoro za duplo! Velika potražnja i flaše sa etiketom su učinili svoje. A šta drugo i očekivati kada je na etiketi na flaši ćirilicom ispisano: „Mi čuvamo tradiciju organske proizvodnje rakije. U selu Šljivovica, na obroncima Zlatibora, rakija se od 1868. godine do danas peče po istom receptu od autohtonih sorti šljiva: ranke, jakljanke, drenovke i madžarke“.
Takmičenje na kome su svi pobjednici
Na osmom sajmu sve je počelo još u prošli ponedjeljak, 27. aprila, kada su mještani i proizvođači iz drugih zlatiborskih sela, pa i drugih krajeva počeli da donose uzorke rakije koju ocjenjuje stručni žiri. U petak, 1. maja, na Kraljevom trgu na Zlatiboru priređena je prezentacija tradicionalnog načina pečenja rakije. Dok je domaćin za podloženim kazanom čekao da protekne prepečenica, gosti su veselo degustirali najbolje rakije sa prošlogodišnje manifestacije. U subotu, u porti seoske crkve Sv.Marije Magdalene u prostranom Braneškom polju, vrilo je kao u košnici. Duvački orkestri, vo na ražnju, djevojke u tradicionalnim narodnim nošnjama.
– Šljivovica je selo u kome se povećava broj žitelja. Zato tražimo od države da nam, kada uđemo u Evropsku uniju, ne uzme pravo da ovi ljudi i dalje proizvode, i prodaju, šljivovačku rakiju i ostale proizvode. Za njih, i za opstanak na ovim prostorima, biće pogubno ako sve što proizvedu budu morali, po evropskim zakonima, da predaju kafilerijama – rekao je između ostalog Milan Stamatović, predsjednik Opštine Čajetina, prilikom otvaranja manifestacije, i potpaljivanja kazana za pečenje rakije.
Bogosav Stanković (80), zdravičar iz Priboja koji je na ovoj manifestaciji dva puta pobijedio, donio je sliku balerine u bukovom drvetu. Ispričao nam je da se balerina „pojavila” kada je u šumi u pribojskoj planini Bić posjekao stablo bukve staro oko 50 godina. Uz sliku u drvetu on je dopisao i svoj tekst o tome kako je pronašao „balerinu”, jedan primjerak je dao Narodnom muzeju u Priboju, a petnaestak komada donio u subotu u Šljivovicu. Inače, najbolji zdravičar na osmom sajmu bio je Milovan Ristanović iz Čajetine.
Naravno, i osmi Šljivovački sajam domaće rakije, kao i svi prethodni, imao je svoje šampione. Ali, ovoga puta dodijeljeno je čak deset velikih zlatnih medalja, jer je riječ o rakijama koje se skoro ne razlikuju u kvalitetu. Pobjednik je i ove godine Miladin Kaljević iz Šljivovice, a njegova rakija je dobila 19,52 od 20 mogućih poena. Na drugom mestu je Živojin Milovanović iz sela Ribaševina kod Užica (19,49), treći je Rajko Jovanović iz Drijetnja kod Užica (19,48), četvrti Radenko Marković iz Ježevice kod Požege (19,43), peti Nenad Luković iz Šljivovice (19,43), šesti Lazar Zorzić iz Šljivovice (19,42), sedmi Milomir Popović iz Kremana (19,42), osmi Đorđe Šukilović iz Šljivovice (19,39), deveti Andrija Korićanac iz Lađevaca kod Kraljeva (19,37) i deseti Dobrosav Šućurović iz Šljivovice (19,37).
Može se slobodno reći da je ovo takmičenje na kome su svi pobjednici. A evo i zašto. Nijedna od 103 izložene rakije nije dobila ocjenu manju od 18,60 poena. To znači da su sve rakije izuzetno visokog kvaliteta. Najljepši voćnjak ima Vladan Rosić iz sela Branešci, a najljepše dvorište je u domaćinstvu Zorana Zorzića iz Šljivovice. U struganju dubećom testerom, u konkurenciji četiri ekipe iz četiri sela, pobijedila je ekipa Šljivovice koju su činili Ljubinko Radeljić, Miloš Stanić i Milenko Petrović. Radeljić i Petrović su pobijedili i u brzom struganju testerom kladarom, dok je Milenko Petrović bio najbolji i u tesanju grede sjekirom blanjkarom.
Sve u svemu, Šljivovački sajam domaće rakije nastavlja da živi. Očito je da se na ovoj smotri ne takmiče loša pića. Valjda u Šljivovici i ne mogu da se proizvedu loše rakije, zbog podneblja, sorti šljiva, ali i načina kako se rakija peče. I još zbog nečega veoma važnog – zbog čestitosti i poštenja proizvođača. Ako se u životu napatiš usled nemaštine, neće ti pasti na pamet da nekome, makar on bio i bogat, podvališ sa onim što si proizveo. To je šljivovačko pravilo, reklo bi se – doneseno iz stare postojbine u zlatiborski kraj.
Svetislav Tijanić