PIŠE: Kosta Radović
Rijeka i nebo nerazdvojno žive. Kad nebo nada kišu, dugu i neutješnu, rijeka, kao iz sna, naglo kreće niz dugo korito, narasta nagonski i brzo, osvaja pijesak obale, kao ratnici bunkere, penje svoj vodostaj do vrhova vrba, i stijena usamljenih, do pećina naređanih uz obalu kao tanki hljebovi, narasta prijeteći i huči, kao neko mitsko stvorenje – da bi u čovjekovu strahu stvorilo uznemirenje, probudilo nagon da se udalji i skloni.
Takva je Morača danas.
Moćna, mutna, brza i bezobzirna.
Stihija.
Nije to ona ljetnja rijeka, sa širokim pojasom pijeska ispod hotela, sa podgoričkim kupačima, plivačima i djecom koja se brčkaju uz oprez majki.
Ovo je luda voda pristigla sa planina i bregova, sa svih strana, kao hajdučka strast u pohodu. Manitura. Što odroni sa obale u kanjonu, bor, bukvu, mladi jasen i gnijezdo na njemu, to odnosi i valja niz maticu,otkida, grize u zanosu svoje moći kao osvajač koji vjeruje da je sve njegovo, što prije nije bilo.
Rijeka, kao i ljudi, ima opak nagon otimanja. Sve se grize, otkida, premješta u nekom času pokretanja mase koja postaje energija. Tako je na zemlji, među ljudima, tako je, slutim, u kosmosu od koga nauka poznaje samo pet odsto.
A ipak postoji u prirodi i kosmosu neki viši poredak – sile. Takav poredak, koji nije fizičke prirode, već duhovne, na neki način, usaglašen u čovjekovom biću, mogao bi razviti harmoniju.
A, zašto sve živi u protivrječnostima zavjerenički, sudara se, a opet nekako žudi za harmonijom i svjetlošću.
To je pitanje koje je uznosilo i zanosilo Sokrata i Njegoša, Andrića, a prije njih pisce Svetog pisma, mitova, religija, ratova i mirova, naučenjaka – Njutn, Tesla, Ajnštajn, pjesnike, filozofe…
Prije svega to je pitanje za čovjekov duh koji neprekidno napreže da otkrije istinu.
Ne teče ova Morača samo po nagonu, veći da ja sagledam zašto tako žuri kroz moju dušu, kroz arhipelag mog sjećanja, jer ja sam imao zavičajne rijeke, pa ih zatomiše ljudi i sad sam bezriječković, iako volim sve rijeke svijeta.
Opako je i tužno gledati mutnu rijeku i sjećati se utopljenika.
Opako je što čovjek, sebičan i nepromišljen, truje rijeke, ribe u njima, veselost njihovu i prirodnost. To je pohar tehnologije i tehnokratije, sa interesnim grupama, protiv prirode. To je društvena opasnost, jer sve se to rješava u kabinetima, a ne među narodom.
Ako se izgrade, kao što se agituje, četiri brane na Morači, kako će reagovati podzemne vode, šta će biti sa Manstirom Moračom, Marezom, koliko će naglo porasti temperature na prostoru od Morače do Bjelopavlića, Zete, šta će činiti magle u tom lancu sa jezerima, kako će disati asmatičari čiji će se broj povećavati, kao i oni sa bolestima srca i sl.
To će biti prostor iz koga će se seliti, a pošto sirotinja nema para ostaće i ljeti i zimi kao ribe bez vazduha.
Ovog dana 2014. nad rijekom, kao iz knjige čitam:
U ovom vremenu najopasnije su zatrovane rijeke, gradovi bez zdrava kiseonika (Pljevlja, Podgorica, Nikšić), lažne vjere, činovnici bez duše, države bezakone, rođaci – otimači i pretakanje krvi svoga roda u tuđi krvotok.
Ovo je vrijeme – troglavo, a već dvije glave nosi đavo!
Teško čovjeku kad dvije glave nosi antihrist, a jedva jednu, on, zbunjen.
Mutan kolovrat savija rijeka oko čovjeka i grada.
(Nastaviće se)
Priroda živi u strahu od čovjeka
Rijeka danas ni mutna ni bistra. To je boja – surutke. Kiša ledena. Moje čulo kazuje mi: na planini pada snijeg! Onaj tihi, krupnih pahulja, koje izazivaju šuštanje suvog hrastovog lišća u šumi. Tamo se sad čuje takva muzika. Sjećam se takve muzike u apslolutnoj tišini nasred šume.
Ovdje rijeka prati samo dva preleta golubova i čovjekov zastoj na obali.
Iz punog toka ritmički talasići liskaju pjeskovitu obalu. U tim talasićima pulsira ritam rijeke i tajni signal kosmosa.
Šteta – savremeni čovjek ne čuje praiskonske glasove prirode. Čula nemaju brzinu opažanja i zaključivanja na osnovu prirodnih pojava.
Samo pripadnici nekih plemena u prašumi Amazona, Joge na Tibetu iplaninci na visokim planinama, daleko od grada, imaju neiskvaren, praiskonski osjećaj i doživljaj prirode.