Jedna od najčitanijih savremenih engleskih književnica Aleksandra Poter počela je da piše kao dijete. Na taj podatak je i zaboravila dok u kući roditelja nije nedavno našla svoju svesku u kojoj je ispisala svoje prve priče. Inspiraciju pronalazi u svemu što je okružuje. Zamišlja stvari, mašta, neprestano se pita. Voli da putuje, Indija je već inspirisala na jedan njen roman, a trenutno je u fazi kad traži inspiraciju za svoje novo djelo. Najdraže književno djelo su joj „Orkanski visovi”, kako je otkrila, ljubav Ketrin i Hitklifa je iznova i iznova inspiriše. Takođe, i djela sunarodnika Džejn Ostin, sestara Bronte, Tomasa Hardija, te romantične komedije na kojima je odrasla. Želi da piše knjige sa kojima se mogu poistovjetiti sve djevojke. Otkrila nam je da je bar 70 odsto njenih knjiga autobiografsko, gotovo sve ostalo doživjeli su njeni prijatelji. Pisanje je stvar mašte, tako da su mnogi stvarni događaji samo inspiracija, a sve ostalo je njena fantazija.
Sve svoje knjige nesebično voli, ali joj je najdraža poslednja – nastavak romana „Ljubavni detektiv” u kom je njena junakinja nabasala na pisma ljubavnog para iz doba rata. Otkrila nam je da je plakala dok je pisala ovu knjigu.
Pisala je za prestižne magazine „El”, „Kosmopoliten”, „Vog”. Godine 1999. poslala je rukopis svog prvog romana na adrese nekoliko izdavača. Skoro svi su prihvatili rukopis. Znala je, kaže, da je uspjela. Napisala je romane, „Ljubavni detektiv”, „Zbogom nije kraj”, „Luda ljubav”, „U potrazi za Romeom”, „Pazi što želiš”...
● Vaše junakinje, bez obzira što su žene iz 21. vijeka, imaju zajedničke osobine, pa i donekle zajedničke sudbine, sa junakinjama iz knjiga Vaših književnih prethodnica sestara Bronte, Džejn Ostin...?
- Čarls Dikens je jednom rekao da je bitno da pisac piše o onome što poznaje. I ja to radim, pišem o onome što se događa meni, mojim prijateljicama, porodici, osobama koje poznajem, jer je to ono sa čime se možemo povezati. Pišem o onome što smatram značajnim. Ima ljudi koji pišu o raznim stvarima, a ja smatram da se može pisati samo o stvarima koje ste proživjeli, o ljudskim odnosima, koji me prevashodno interesuju. Zanimaju me ljudski strahovi, nade, želje, strepnje, ono o čemu neprestano pričamo i razmišljamo.
● Zašto se svi Vaši romani završavaju srećnim krajem iako sve vaše junakinje doživljavaju lične brodolome?
- Nekad stvarno ima hepiendova. Srećni završeci su bitni i mislim da baš svako želi da vidi i doživi to, jer prosto u životu nema uvijek hepiendova, nego ima i tužnih, depresivnih stvari. Volim, na primjer, dok čitam da me nešto podigne. Volim da ponudim nadu čitaocima. Po mom iskustvu tužne stvari se događaju i jednostavno morate da „okrenete drugi list”, da pronađete nešto pozitivno. Ne smijete se prepustiti tuzi, postaćete depresivni.
● Vaši romani su veoma filmični. Da li to ima veze sa činjenicom da ste studirali književnost i film?
- Podigla sam se na romantičnim komedijama. Inspirišu me filmovi poput „Kad je Hari sreo Sali”, „Besani u Sijetlu”, „Četiri vjenčanja i sahrana”. Moji romani izgledaju kao filmovi jer veoma vizueliziram dok pišem. Zamišljam kako bi moji junaci i dijalozi izgledali da se događaju u stvarnosti. Znate, romantične komedije vam zaista podižu raspoloženje. Odete u bioskop tužni, umorni, sjetni i onda se nasmijete, ali i dobijete neku nadu, plemenita osjećanja vas prožmu. Nastojim da moje knjige probude takve emocije. Pišem u slikama, pišem kao da snimam scenu, kao da će se to dogoditi na filmu.
● Da li imate u planu da pišete scenarije za TV serije i filmove. Uostalom obrazovani ste baš za taj žanr književnosti?
- Možda ću jednog dana sjesti i napisati scenario. Nekoliko filmskih studija je otkupilo moje romane i novele da bi ih adaptirali u scenarija. Bila bih veoma srećna da se to dogodi. Nekoliko puta sam specijalno zbog toga putovala u Los Anđeles.
S. ĆETKOVIĆ
Novinar zna kako se piše
● Da li Vam novinarski način pisanja pomaže da pišete?
- Da, da. Kad ste novinar naučite da svaka riječ ima značenje, shvatate da se svaka riječ, svaki simbol, računa, pomaže vam da pišete dalje i dalje – svaki novinar zna kako da produži tekst, ili da skrati. Svi mi novinari znamo koliko „dilitujemo” (brišemo) dok pišemo. Znamo šta znači kad pređemo na novi list teksta i koliko to može biti zahtjevno za čitaoca. Znamo i kad je pravo vrijeme završiti pasus, kad treba početi novi, kad treba staviti tri tačke... sve te zanatske stvari se nauče kad si novinar.
Crna Gora kao inspiracija
● Da li je i dolazak u Crnu Goru jedan od načina da pronađete inspiraciju?
- Uvijek je lijepo vidjeti nešto novo, doći u neku zemlju u kojoj niste bili, upoznati nove ljude. To je inspirativno. No, ovdje sam kratko, uspjela sam da vidim dio obale, koja je predivna, zatim jedan nacionalni park... priroda je predivna, toliko kontrasta. Voljela bih da se vratim i istražim Crnu Goru. Sigurno je da bi me vaša zemlja inspirisala za neko novo djelo.