PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ
Branko Šobajić (1878-1917) predstavlja izuzetnu ličnost na mnogim poljima staralaštva na svom kratkotrajnom životnom putu od svega 39 godina. Bio je potpredsjednik pjevačkog društva „Zahumlje”, glumac u nikšićkom pozorištu; osnovao je tamburaški zbor, Pleh muziku i sl. Odlično je svirao na flauti, violini i mnogim drugim instrumentima. Prvi je pokrenuo koncertne balove u Nikšiću. Bavio se trgovinom, sajdžijskim, fotografskim poslom i sl. Za fotografski zanat usavršavao se nekoliko mjeseci u Pragu, a za sajdžijski se obučavao u Švajcarskoj. Knjaz Nikola ga je 1900. godine odlikovao medaljom za revnost za izradu tablo-kvadra pri osvećenju Saborne crkve Svetog Vasilija u Nikšiću. Kao član upravnog odbora Nikšićkog industrijskog udruženja išao je u Berlin za kupovinu automobila. Bio je upravnik društvene fabrike i podigao pržnicu za ječam, strugaru i parni mlin.
U Beču je u Gomona kupio kinematograf, a u Laurina i Klemensa automobil, kojim je pored šofera redovno pratio pravac kretanja robe i putnika za Podgoricu, Bar, Kolašin, Andrijevicu itd. Bio je i uspješni glumac i dobijao za to pohvale, o čemu su pisali tadašnji listovi i časopisi. Bio je u upravi Zanatlijskog radničkog društva i imao veliki udio u razvoju pozorišne i muzičke umjetnosti u Nikšiću. On nije bio samo prvi osnivač orkestara u gradu, već i prvi otvorio fotografsku i časovničarsku radnju.
U prizemlju porodične kuće Šobajića u tadašnjoj pivarskoj ulici u Nikšiću, Branko je adaptirao i preuredio za prikazivanje bioskopskih predstava. One su počele da se prikazuju odmah poslije Balkanskog rata. U sali su bile postavljene stolice za posjetioce, a za njeno osvjetljenje korišćene su mnogobrojne petrolejke. Jačina osvjetljenja petrolejki je po potrebi pojačavana i smanjivana. Sami čin projekcije filmova obavljao je Branko Šobajić, a cijene ulaznica bile su minimalne i nijesu mogle da pokriju troškove koje je iziskivao ovaj skupocjeni posao. Međutim, Branko je to radio iz ljubavi i entuzijazma, a ne iz koristoljublja, sa željom da širi horizonte kulture u svomu gradu. Na projekcijama filmova uvijek je bila puna sala, što je Šobajiću predstavljalo posebno zadovoljstvo.
Naročito je interesantan način funcionisanja kinoprojektora. Aparat je tokom rada izazivao toliko brujanje da se čuo na daleko, maltene, po čitavom gradu, što je bio signal brojnoj djeci da se sjate okolo i u kući Šobajića, jer je to za njih bio poseban doživljaj. I sama slika na bioskopskom platnu je manje ili više stalno treperila. Izbijanje Prvog svjetskog rata prekinio je uspješan rad prvog bioskopa u Nikšiću.
Najstarija razglednica – dopisnica u Nikšiću 1900. godine djelo je autora Branka Šobajića, koji je svojim objektivom slikao najinteresantnije detalje grada, što je on na njoj predstavio. Šobajić je ostavio brojne dragocjene fotografije, koje vizuelno svjedoče o brojnim događajima i ličnostima toga doba. Jedna od takvih vrijednih fotografija Branka Šobajića predstavlja snimak sa osveštanja Sabornog hrama Svetog Vasilija Ostroškog, koga je inicirao knjaz Nikola, podigao vjerni narod, uz veliku pomoć carske porodice Romanov i Ruske pravoslavne crkve, u slavu i čast poginulim junacima Crne Gore, Brda i Hercegovine u oslobodilačkim ratovima protiv turskog zavojevača. Na fotografiji se nalazi detalj sa osvećenja pomenutog hrama na Malu Gospojinu 1900. godine, koju je obavio mitropolit Mitrofan ban.
Međutim, bolest i smrt Branka Šobajića u 39. godini prekinuli su njegov kratkotrajni životni put protkan uspješnim, plodonosnim i stvaralačkim djelatnostima.
Otac Branka Šobajića Bekica poslije smrti sina napisao je „Spomenicu Branka Šobajića”, izdate u Mostaru 1917. godine. On je opisao njegov kratkotrajni životni put i stvaralačke djelatnosti kojima se bavio, poslije školovanja u Beogradu. Iznosi da su mu u mladosti sve želje ispunjavali, a ta pretjerana roditeljska nježnost je doprinijela njegovoj razmaženosti i krhkosti, pa je ona samo „donijela protivne posledice” od njihovih roditeljskih želja. Opisuje ga da je po spoljašnosti Branko „bio veoma lijep i govorio lijepo, mekim tenorom muškim, a pričao je mnogo i imao živu maštu...” Dalje navodi, da je njegovo zdravlje bilo u potpunosti ugroženo time što je često putujući automobilom prateći prevoz robe i putnika „dobio nahladu u grudima”, od koje se nije oporavio.(Nastaviće se)