PIŠE: MILICA KRALj
Sve što joj se dešavalo u životu: hapšenje i višegodišnje logorovanje sina i strijeljanja dva muža, nerazumijevanje, osude, zabranjene ljubavi, društveni potresi (revolucija i rat) preobrazila je u moćnu strasnu i nezaustavljivi pjesnički usklik:
„Za pomen se opet primiče čas./Ja vidim, ja čujem, ja osećam vas:/I ono što pada na koraka dva/ I tu, što ostavi zemaljski prah, /Onu što odahnu u bolu svom, /Pa reče: „Tu dolazim ko u svoj dom”, / Ja bih po imenu svaku do njih/Al spisak mi uzeše – lakše no stih./ Za njih sad tkam pokrov, da bude što veći, /Sa usana njinih siromašnom reči/U duši ih imam, ma gde i ma kada, /Pamtiću ih večno i za nova jada...”
Ana Ahmatova jedan je od najvećih pjesnika dvadesetog vijeka. Njeno pravo ime je Ana Gorenko, rođena 11. juna 1889. godine kod Odese, u porodici oca inženjera-mehaničara u penziji. Kao jednogodišnju bebu odveli su je u Carsko selo gdje je živjela sve do šesnaeste godine. Prvu pjesmu piše sa jedanaest godina. Učila je u Ženskoj gimnaziji u Carskom selu, roditelji su joj se 1905. razveli i ona je sa majkom otputovala na jug.
Ana se 1910. udala za pjesnika Nikolaja Stepanoviča Gumiljova. Mjesec dana proveli su na bračnom putovanju u Pariz. Te godine, kako piše, izbila je kriza simbolizma i mladi pjesnici nisu više išli tim pravcem. Jedni su se opredijelili za futurizam, a drugi za akmeizam, zajedno sa Mandeljštamom, Zenkevičem, Norbutom Ana je odabrala akmeizam. Prva zbirka pjesama objavljena joj je 1912. pod naslovom „Veče” u tiražu od 300 primjeraka. Kritika je vrlo blagonaklono i pohvalno pisala o njoj. Iste godine 1. oktobra rođen je i Anin sin jedinac Lav. Marta 1914. izašla je i druga knjiga „Brojanice”,a „Belo jato” 1917. godine. Poslije Oktobarske revolucije objavljena joj je zbirka pesama „Bokvica”,a 1922. knjiga „Anno Domini”.
Baveći se Puškinom i njegovom poezijom objavljuje tri eseja: „O zlatnom petliću”, „Aleksandrina” i „Puškin i nevsko pomorje”.
Od sredine dvadesetih godina moje nove pjesme, svjedoči Ana, gotovo da su prestale da se štampaju, a ni stare nisu ponovo štampane.
„Nikada nisam prestala da pišem pjesme. One su za mene – moja veza sa vremenom, sa novim životom moga naroda. Kad sam ih pisala živjela sam ovim ritmovima koji su odjekivali u herojskoj istoriji moje zemlje. Srećna sam što sam živjela ovih godina i što sam vidjela događaje kojima nigdje nema ravnih. Proza mi je uvijek djelovala i kao tajna i kao sablazan. Od početka o stihovima znala sam sve – o prozi nisam znala ništa. Kasnije, poslije sinovljevog hapšenja, spalila sam dosta svojih radova”.
Ono što nije ostavila u zapisima a što je njen život ispunilo zebnjom, progonima i osudama, nemaštinom i smrću muža, pjesnika Gumiljova, strijeljan je zajedno sa grupom od 60 intelektualaca pod optužbom za kontrarevolucionarnu zavjeru 1923. godine, naselila je dramatičnim osjećanjima u svoje pjesme.
(Nastaviće se)