PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ
Zbog iznijetih razloga vojvoda Šako Petrović je odlučio da se obračuna sa predsjednikom „Društva nikšićke čitaonice” Bekicom Šobajićem optužujući da on pomenute aktivnosti radi samo iz svoga slavoljublja i da bez znanja vlasti ulaže sredstva za planiranu izgradnju „Hercegovačkog doma”. Uprava čitaonice na čelu sa Bekicom Šobajićem razmatrala je novonastalu situaciju i donijela zaključak da su planirane aktivnosti bile u skladu sa njenim pravilima i sa znanjem vlasti, pa su bili zakazali i skupštinu čitaonice kako bi o ovome obavijestila sve njene članove i donijeli odluku u vezi sa tim. Guverner Šako Petrović je optužio Bekicu Šobajića da stoji iza pomenutih izjava jer hoće da „okruni sebe lovorov vijenac i zlatni okvir, a bez pitanja društva”. Uvjeren u opravdanost gradnje kuće za potrebe čitaonice i pozorišta, što je jednodušno prihvatila uprava čitaonice, kao i odluku da to rade iz sopstvenih sredstava, Bekica Šobajić vidjevši da je iscrpio sve mogućnosti dogovora da vlastima u Nikšiću, pošao je kod knjaza Nikole kako bi mu lično predočio navedeno. Knjaz je bio u vrlo lošim odnosima sa vojvodom Šakom Petrovićem, pa je o ovome i pjesmu spjevao u kojoj je njega sa saradnicima oštro osudio. Vojvoda Šako je uvidio svoju grešku, pa se ubrzo pomirio sa Šobajićima.
Čim su vlastodršci ostavili Šobajiće na miru oni su mogli da se nesmetano posvete ne samo bavljenju poslovima trgovine i dr. ekonomske prirode, već i na poslovima kulture, nastavku obrazovanju svojim mlađih članova porodice i sl. Kako su oni bili brojna i kompaktna porodica kod njih nije bilo zavisti, zlobe, sujete, već su težili napretku i uspjehu svakog člana porodice, pa su u tome jedni druge bezrezervno pomagali. Tako je Maksim Šobajić, prema porodičnom dogovoru, 1890. godine pošao sa bratanićima Milutinom, Simom, Ilijom, Milošem i Brankom za Beograd da bi sa njima bio tokom njihovog školovanja i pomagao ih. Milutin se školovao za telegrafistu, dok su četvorica ostalih učili gimnaziju. Svih petorica mlađanih Šobajića uspješno su završili ovaj nivo školovanja, a neki od njih su ga i dalje nastavili, o čemu će biti napomena u daljem tekstu.
Zadovoljan uspješnim školovanjem svojih bratanića u Beogradu, Maksim Šobajić se 1894. godine vraća za Nikšić, gdje je planirao da nastavi aktivnosti kojima se do tada bavio. Kako je Maksim bio poznat i ugledan građanin mnogi su kod njega dolazili kao kod prijatelja i omiljenog čovjeka da ga pozdrave, ali i da od njega čuju iskustva o životu u Beogradu, gdje je boravio četiri godine. Među ostalima kod njega su dolazili i hercegovački glavari koji su se u Nikšiću naselili posle austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine i u kući Šobajića bili su uvijek dragi gosti, koji su Maksimu dali vrlo korisne građe o Hercegovačkom ustanku, što je on koristio u svojim djelima. Pošto su se Srbi bili oslobodili viševjekovne turske okupacije, BiH je bila okupirana novim agresorom Austrougarskom, protiv koje su Srbi takođe pružali otpor. U tom vremenu su bili iscrpljeni i stradali prilikom teških borbi protiv Turaka i nijesu bili u mogućnosti da se ozbiljnije suprotstave novom agresoru, kojima su prvi pod udar došli hercegovački glavari, jer je tu otpor agresiji bio najjači. Zato je grupa glavara iz Hercegovine morala da potraži spas kod svoje braće u Nikšiću, koji je do Veljeg rata pripadao hercegovačkoj oblasti, a nakon rata Crnoj Gori. Kako je knjaz Nikola dao Nikšić na upravljanje Petrovićima, Vukotićima i dr. Katunjanima to su oni zaposjeli veliku plodnu zemlju posle njegovog oslobođenja, tako da je ostalima ostala neplodna i oskudna zemlja koja je bila loša za obrađivanje i davala slabe prinose. Tako je i hercegovačkim glavarima dodijeljena takva zemlja i 10 forinti, što im je bilo nedovoljno za egzistenciju. Zato su oni bili planirali da se odsele za Srbiju. To su saopštili Šobajiću, raspitujući se o tome kako se živi tamo i druge pojedinosti, kao i da li trebaju da traže dozvolu od knjaza za preseljenje. Šobajić im je odgovorio da bi im bio bolji život u bogatoj Srbiji, a da za to traže dozvolu i pasoš od knjaza. Oni ga nijesu poslušali, već su bili za ilegalnu varijantu prebjega u Srbiju. Vlasti su otkrili ove njihove namjere pa se 15 hercegovačkih vođa zbog toga našlo iza rešetaka. Zbog navedenog vlasti su optužili Maksima Šobajića da je on dogovorio prebacivanje hercegovačkih glavara za Srbiju sa njenim vlastima, zbog čega je bio uhapšen i sproveden na Cetinje gdje je bio smješten u tamnicu „među najgore zlikovce u gvožđima osuđene na vječitu robiju”. Na kraju suđenja Veliki sud u sastavu – vojvoda, pop Ilija Plamenac (ministar vojni); vojvoda Gavro Vuković (ministar spoljnih poslova) i vojvoda Đuro Cerović (predsjednik Velikog suda) donijeli su odluku o njegovoj ispravnosti, pa piše Šobajić „izjaviše mi oslobođenje, pohvaljujući moje vazdašnje pošteno vladanje i književni rad”.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.