Poštovani premijeru, Milo Đukanoviću, obraćam vam se s nadom da ćete mi pomoći jer sam to zaslužila. Više puta sam tražila prijem kod Vas i obraćala se, ali nijesam nikad dobila odgovor. Moje moralno pravo je da na neki način zaštitim sebe i smatram da moja ljudska prava ne smiju biti ugrožena. Želim, kao slobodna Crnogorka, da iznesem svoje političko opredjeljenje – slobodna Crna Gora, partijsko opredjeljenje DPS, koje je poznato. No, premijeru, uvijek sam bila na nekom udaru neistomišljenika ili nečijih plaćenika. Smatram da su to radili samo zbog ličnih interesa. Tako je bilo i 3.10.2001. na kotorskom trgu, kada su me agresivno napali pokušavajući da mi otmu sliku na kojoj ste Vi. Srećom, pritekli su mi upomoć jedan Cetinjanin, sa kojim sam došla u Kotor, i izvjesni gospodin za kojeg sam čula da je bio Titov kuvar. U suprotnom, ne bih dobro prošla. Takvih i sličnih napada nije falilo, pa čak i u vrijeme promocija za nezavisnost Crne Gore. Za vrijeme referenduma nosila sam američku zastavu, tvrdo sam je čuvala, jer se u Crnoj Gori barjak nije smio ispustiti iz ruku ni po cijenu života. Zato su me iz Ambasade SAD pozvali na Dan državnosti i ukazali visoko poštovanje. Borila sam se za Crnu Goru u kojoj će se poštovati ljudska prava i sloboda, za Crnu Goru gdje su bile jedina preporuka rad i dobra djela za svoju zemlju. Danas je biti dobar – incident. Napravljene su crnogorske četvrti sirotinje i to svjesno rade, ne slučajno. Neko bira one koji nikada nijesu bila sirotinja, no, se iz naših kuća pomagalo kad je god trebalo. Teror se ne trpi, nego se od terora brani.
Obraćam vam se, premijeru, zbog jednog djela koje mi je učinjeno. Smatrala sam da je vrijeme prebijanja i zatvaranje po naređenju prošlo. Nažalost, to se još primjenjuje. Žrtva sam onih koji će, ako se bude poštovao zakon, morati da odgovoraju. Upotrijebili su vlast za koju sam se iskreno borila. Policajac Zoran Novaković sa Cetinja i Danijela Gvozdenović, službenik opštine Cetinje, po naređenju su me sproveli iz Cetinja u Podgoricu, kod neuropsihijatra, u Klinički centar Crne Gore. Nijesu uspjeli da me pošalju u Dobrotu. Pozvali su me u Ministarstvo rada. Buda Đukanović je trebalo da me sprovede u Dom starih. Iz Ministarstva rada zvali su jednog člana moje porodice da kažu da imam pravo na očevinu. Ko god da je to učinio, nije smio da se ovako ponaša, iako ima vlast. Kuća koju su htjeli da podijele pripada jednoj časnoj crnogorskoj porodici, u kojoj smo svi neplaćeni Crnogorci. Samo da podsjetim, dio od očevine uzela je država bez nadoknade.
Glavnom izvršiocu neću pominjati ime, to je već poznato. Nije trebalo da me napadne, iako mu je trebalo moje radno mjesto. Neka se služe istinom makar kad sam ja u pitanju.
Potpomogao je sve ovo i Stevo Vučinić sa družinom. U naše crkve, u Katunsku nahiju, staru Crnu Goru, sveštenici crnogorske crkve mogu da ulaze bez problema, pa je teško slušati da Vučinić govori kakva su prava Crnogoraca. Svakog časnog Crnogorca bi sprovodili kao mene kad bi im bastalo. Istinska sam Crnogorka, koja vam je uvijek bila od velike pomoći. Ali, kad te moćnici dovedu u socijalnu izolaciju, onda te potpuno unište i počnu da vrijeđaju kako to njima priliči.
Obraćala sam se predsjedniku Skupštine Crne Gore Ranku Krivokapiću, rukovođena time što je dobio medalju za humanost. Međutim, nije prihvatio moj zahtjev. Vjerovatno je bliži Brisel, nego ovi sužnji obespravljeni i poniženi po Crnoj Gori. Što se tiče SDP-a i ljudi iz Danilovgrada koji pripadaju toj partiji, uvijek su imali poštovanje prema mom radu. Zahvalna sam Draganu Kovačeviću, direktoru Uprave za nekretnine Crne Gore.
Obratila sam se i Branku Raduloviću, kao vrlom Crnogorcu, ali nijesam nikakav odgovor dobila. Ni Suad Numanović, ministar za ljudska prava, nije odgovarao. Direktor DPS-a Tarzan Milošević je rekao je da ću biti primljena na razgovor, a od onda su prošla četiri mjeseca, a za mene još nema termina.
Poslednjih 15 godina živim na Cetinju i gradonačelnik Aleksandar Bogdanović odlično zna u kakvim uslovima živim, jer je i sam vidio. Pomogao mi je sa 50 eura, ali ja moje zarađene pare iz „Košute” nijesam još dobila.
U našoj Katunskoj nahiji, staroj Crnoj Gori, zborilo se: Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka traju dovijeka.Slavka Raičević