Zaista mi ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo da se igram gluvih telefona sa bilo kim, a ponajmanje sa Novakom Adžićem, samozvanim istoričarom, koji negira crnogorske pohare Kuča 1855. i 1856. godine i pečatno tvrdi da dio vojske kojom je komandovao „Veliki vojvoda“ Mirko Petrović pritom „nije počinio genocid“ jer, zaboga, genocid je pravno kvalifikovan tek poslije Drugog svjetskog rata!
Toliko ipak znamo i mi laici koji se istorijom ne bavimo tako „stručno i relevantno“ kao Adžić, ali kad se analizira definicija te najteže vrste zločina protiv čovječnosti – „namjerno ili djelimično uništenje nacionalnih, etničkih, rasnih i religijskih grupa“ –izgleda kao da je Generalna skupština Ujedinjenih nacija te 1946. godine, kad je usvajala tu definiciju, dobro znala i za „čojstvo i junaštvo“ crnogorske vojske pod komandom „Velikog vojvode Mirka“ ispoljeno u Kučima devedeset godina ranije. Kao da su, pored tolikih nevinih i nedužnih žrtava koje su ostale za tom kaznenom ekspedicijom na to prkosno pleme znali i za sve ostalo – pljačku, paljenje kuća, razaranje čak i crkava – što do danas upotpunjuje definiciju genocida.
Na drugoj strani, Novak Adžić sve ono što sam o tim zločinima napisao i ja, a posebno više od stotinu drugih na koje se pozivam, mnogo i poznatijih i pozvanijih i od mene i od Novaka Adžića i njegovih „relevantnih“, a u suštini režimskih, salonskih i dvorskih „istoriografa“, kvalifikuje kao „romantizam“ i opčinjenost „usmenim predanjima i mitomanijom.“
Otkad je svijeta i vijeka istoriju su pisali pobjednici, a posledice te „istorije“ trpjeli i ispaštali „poraženi“. Da li je normalno da i danas, 160 godina kasnije, robujemo „pobjednicima“, odnosno ćutimo i žmurimo pred silom vlasti zarad sitnošićardžijskih i politikantskih interesa? Da li to i danas drhtimo od zloslutnih zelenih očiju Zeka Manitog i njegovog zloumnog i zluradog, krvoločnog brata i više vjerujemo onome što su oni pisali o zločinima u Kučima dok su se pred evropskim silama pravdali i negirali ih, dokazujići navodno kučko turkofilstvo, ili onome što je zapisao neposredni svjedok i savremenik Marko Miljanov, ona, kako ga kvalifikuje N. Adžić, „prevrtljiva kukavica i lažljiva ulizica cetinjskih gospodara”, koja je progovorila tek nekoliko godina poslije smrti?
Što se mene tiče, ja više od svih „relevantnih istoričara“ i „relevantnih istorijskih činjenica“ na kojima papagajski istrajava Novan Adžić, a pritom ni sam ne nudi nikakve opipljive suprotne činjenice i dokaze, vjerujem suzama ojađene Korune Radonjine sa Kosora, kojoj je jedan od „sokolova“ knjaza Danila pod barjakom „Velikog vojvode“ Mirka zaklao nekršteno dijete i dotrčao sa otkinutom glavom da se pohvali vojvodi, a on ga izrezilio i mršnuo, ali ne zato što je zaklao novorođenče, no što glavu nije stavio na mjesto na koje su ostali „junaci“ odlagali svoje trofeje. Više vjerujem suzama ojađene supruge Ivana Radojeva sa Ubala kojoj je pop Mijailo Vojvodić iz Crmnice, takođe vitez „viteškog“ vojvode Mirka, tog dana zaklao dvoje djece (starije od dvije i po godine, mlađe od tri mjeseca!), i njene komšinice Ružice, supruge Nikole Markova, čije je dijete takođe na grlu osjetilo brid jatagana popa Mijaila.
Znam ja da će Novak Adžić i njegovi mentori i istomišljenici opet graknuti da sam zaplivao u romantičarske vode crnogorske plemenštine, ali ovo su strašne istine i nepobitne činjenice, koje se nikad ne smiju zaboraviti niti skrivati bilo kakvim spomenicima onima koji su ih činili. Takvi zločini žive i pamte se do devetog koljena i nikad ih u zaborav ne može gurnuti nikakva halabuka da su oni koji neće da ćute o tome neprijatelji Crne Gore i njene državnosti. Ponavljam: nema te države, nema te vlasti i dinastije koja je vrijedna ijedne kapi nevine krvi, a pogotovu krvi djece. Ko to zaboravi i smetne s uma, rizikuje da se zlo ponovi, da vaskrsnu grobovi nedužnih koje su, u ovom slučaju, knjaz Danilo i njegov brat – i ne samo oni – posijali po Kučima, Bjelopavlićima, Piperima, Crmnici, Zagarču, Drobnjacima... da ožive kućišta i zgarišta na Orjoj Luci u Bovanu Kadića... da proključa mržnja i sijevnu osvete, a tada je rušenje ovakvih spomenika najmanja i najbezbolnija posledica. Takve opasnosti se svakako ne predupređuju inatom i silobitnošću vlasti, diobama i podjarivanjem starih mržnji i nesporazuma, raspaljivanjem netrpeljivosti i proglašavanjem neistina za istine, a zločina za dobrotvorstva.
Ko god sve ovo protumači drugačije sem kao najdobronamjernije i najiskrenije upozorenje, neću mu odgovarati jer držim da je pametnom i razumnom dovoljno i jednom reći istinu.Budo Simonović