PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Neposredno prije Milevinog rođenja, Miloš Marić je napustio vojnu službu i dekretom postavljen na mjesto nižeg činovnika u „kr. sudbenom stolu u Vukovaru”. Mjesec dana poslije Milevinog rođenja njena porodica se odselila iz Titela i otputovala u Vukovar, gdje će ostati da živi naredne dvije godine. Krajem 1877. godine Miloš Marić je dobio mjesto pisara u rimskom Kotarskom sudu. U Rumi će Mileva potom završiti osnovnu školu 1886. godine kao odlična učenica. U tom sremskom gradu će se roditi još dvoje Marićeve djece: najprije, 1883. godine rođena je Zorica, a dvije godine kasnije (dakle, 1885) rođen je i Miloš.
Porodica Marić je bila dosta imućna i imala imanja u Novom Sadu, Titelu i Kaću. Mileva je zato često ljeti, tokom školskih ferija, odlazila u Kać kod stričeva ili, pak, u Titel kod bake. Treba posebno naglasiti da je Mileva bila odličan učenik iz svih predmeta, čak i iz gimnastike i pored toga što je imala urođeni anatomski nedostatak. Njeno zdravstveno stanje nije, dakle, uticalo da ova vrijedna, talentovana i veoma poslušna djevojka bude uvijek u prvim đačkim redovima.
Poslije završetka osnovne škole, Mileva Marić se, početkom školske 1886/87. godine, upisala u I razred Srpske više djevojačke škole u Novom Sadu. Privatno je stanovala, uredno plaćala školarinu, i iz svih 14 predmeta, koji su se tada učili, imala najviše ocjene. Već naredne, 1887/88. godine Mileva se seli iz Novog Sada u Sremsku Mitrovicu gdje nastavlja školovanje u Kraljevskoj maloj realnoj gimnaziji, uz prethodno položeni prijemni ispit. U završnom, IV razredu pokazala je najbolji uspjeh upravo iz matematike i fizike što znači da je već tada pokazivala izuzetnu obdarenost za ove predmete.
Mileva se kasnije, uz određene probleme, upisuje u 6. razred Velike gimnazije u Zagrebu. I taj razred je završila kao vrstan učenik naredne, 1895. godine. Uspjela je, na uporno očevo insistiranje, da se njegovoj kćerki dozvoli da prati časove fizike, koji su bili namijenjeni samo muškarcima. Sve ispite, predviđene za 7. razred Mileva je uspješno položila septembra 1894. godine, uz oslobođenje od plaćanja obavezne školarine. Mileva je upisala 8. razred školske 1895/96. godine kao privatni učenik, ali nije završila školovanje jer je „izostala prije svršetka prvog polugodišta”, kako je zapisano u „glavnom imeniku”.
U međuvremenu otac Miloš je svoju mezimicu Milevu odveo u Švajcarsku i upisao u 4. seminarski razred Više djevojačke škole u Cirihu. Taj razred je, takođe, završila sa odličnim uspjehom, dok je maturirala na Saveznoj medicinskoj školi u Bernu. Ona je, znači, u Švajcarsku stigla 1895. godine, iste godine kada i Ajnštajn, pri čemu je kasniji znameniti fizičar posljednju godinu prije upisa na Politehniku proveo na školovanju u Arau. Sudbina je povezala Alberta i Milevu na poznatoj visokoškolskoj ustanovi u Cirihu gdje su se ovo dvoje mladih studenata našli na istom odsjeku, odnosno studijskoj grupi. On je bio najmlađi, a ona najstariji student (tačno je bila starija 3,5 godina od Alberta). Razlika u godinama, ipak, nije im smetala da se zavole, da postanu supružnici i provedu zajedno jedan dio života.
Zbližavanje Alberta i Mileve je teklo spontano i dosta dugo. Pored zajedničkih studija, slične sfere interesovanja u nauci i životu, oni su bili i muzički obdareni i obrazovani. Ajnštajn je često svirao, u prisustvu svoje koleginice Mileve, na svom omiljenom instrumentu violini. I Mileva je, takođe, često svirala na ovoj maloj tamburici, instrumentu koji je imao veliko značenje ne samo za iskazivanje nacionalnog identiteta nego i kao sredstvo za časove odmora i razonode. Uz kafu i skromne obroke Mileva i Albert su znali da provode veoma ugodne časove. Uz to je dolazila i muzika kojom bi se, konačno, upotpunjavalo njihovo druženje.
Ajnštajnova majka Paulina je, od samog saznanja da njen sin voli Srpkinju Milevu Marić, bila ne samo protiv te veze nego je sve radila kako bi svog jedinca odvratila od velike ljubavi. Preklinjala je sina, pravila mu nemile scene, nastojala da ocrni djevojku koju, zapravo, nije dobro ni znala. Posebno joj je teško padalo što je Mileva bila starija 3, 5 godina od njenog Alberta.
Ajnštajn je, u međuvremenu, pokušavao da dobije posao u pojedinim institucijama. Nikako mu to, međutim, nije polazilo za rukom. „Neću ostaviti nijedno sredstvo neoprobano!’” – pisao je Ajnštajn svom kolegi Marselu Grosmanu.
Budući genijalni stvaralac je konkurisao na Politehnikumu u Štutgartu, a zatim je poslao pismo poznatom naučniku Vilhelmu Osvaldu u Lajpcig. Nijesu ga udostojili ni odgovora. Potom je dobio prvo „zvanično” namještenje, zapravo mijenjao je samo nekoliko mjeseci jednog docenta na Tehnikumu u Vinterturu. Potom ponovo konkuriše na Tehnikumu u Burgdorfu, kao i u jednoj kantonskoj školi u Francenfeldu. Sve je to, međutim, bilo uzaludno pa je nastavio upornu potražnju za stalnim zaposlenjem. Ipak, uspio je da dobije, istina na kratko, namještenje kao privatni nastavnik u jednoj privatnoj školi u Šafhauzenu.
(NASTAVIĆE SE)