U istorijskoj nauci činjenice su svete, a uvjerenja su slobodna (P. Skot), ali da bi interpretacija u nauci bila održiva neophodno je da ona počiva na činjenicama koje se nalaze u istorijskim izvorima. Gospodin Budo Simonović je romantičarski krenuo u ovu priču, opčinjen usmenim predanjima i mitomanijom. No, uprkos tome, gospodin Simonović je zaboravio da navede istorijsku činjenicu da se jedan dio Kuča 1855. pobunio protiv centralih organa vlasti Knjaževine Crne Gore i njenog suvereniteta; da je radio instruiran od skadarskog Osman paše, zbog čega je vlast na Cetinju pokrenula vojsku i slomila pobunu u pograničnim Kučima 1856. godine. Naravno, u odmazdi, crnogorska vojska nije počinila genocid, kako to olako konstatuje gospodin Simonović, jer pojam genocida je potpuno, po svojoj prirodi, sadržini i posledicama, drugačiji od Simonovićevih tvrdnji i pravno je nastao po završetku Drugog svjetskog rata, kada se sudilo nacistima u Nirnbergu itd. Ali, da je kojim slučajem tada u Kučima izvršen stvarni, faktički, „genocid“, kako tvrdi Simonović, onda po toj logici danas Kuča ne bi bilo u Kučima, odnosno, ne bi bilo krvnih potomaka stradalih predaka, a znamo da je istina, na sreću, drugačija. Nasuprot tim, nasumice izrečenim, tvrdnjama gospodina Simonovića, radilo o surovoj odmazdi i u datoj situaciji prekomjernoj upotrebi sile, od strane oružanih snaga Crne Gore, a koja je bila odgovor na oružanu pobunu, podstrekivanu od strane osmanskih vlasti. Pozivima crnogorskih vlasti da se spor riješi bez upotrebe sile, dio Kuča je odgovorio oružjem. Nesporno, da su tada u vojnoj ekspediciji kojom se komandovano od strane Dvora na Cetinju, počinjeni zločini pojedinaca nad neboračkim stanovništvom, ali broj sa kojim Simonović eksploatiše je netačan i time naučno neodrživ. Ali, opet, počinjeni zločini, bez obzira kojeg su obima, nad neboračkim stanovništvom ne mogu se pravdati, niti to radi naučna istoriografija u Crnoj Gori. To nije njen posao ni smisao. Vojvoda Mirko Petrović je u izvještaju knjazu Danilu od 28.6.1856. napisao da je, pošto su pobunjenici doživjeli poraz, crnogorski odred likvidirao 50 pobunjenika, a da su 2 vojnika smrtno stradala na strani crnogorskog odreda. Tvrdnje da su Crnogorci u Kučima prilikom pohoda ubijali žene i djecu odlučno je negirao Knjaz Danilo, pa je u pismu francuskom konzulu u Skadru I. Ekaru 24.8.1856. napisao da je bezočna laž, uvreda i izmišljotina crnogorskih neprijatelja da su Crnogorci ubijali žene i đecu i da to nikad ne rade, ni kad je u pitanju tursko neboračko stanovništvo. Integralno taj originalni dokumenet objavio je dr Živko M. Andrijašević u svojoj knjizi „Knjaz Danilo Prvi Petrović Njegoš –Politički spisi“; Matica Crnogorska, Podgorica, 2013, str.238-240.
U vrijeme „pohare“ Kuča 1856. Marko Miljanov je bio perjanik knjaza Danila na Cetinju, i nije mu palo na pamet da tada o tome priča, pa se sjetio da četrdeset godina kasnije nerealno prikaže taj nemili događaj u knjizi „Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi“ (čiji original rukopisa nije sačuvan), u kojemu je za višestruko uveličao broj žrtava, tako da je prof. dr Živko Andrijašević potpuno u pravu kada je napisao da se u tom slučaju „broj poginulih koji on navodi, ne može se smatrati istinitim, niti se vojvoda Marko Miljanov može smatrati vjerodostojnim svjedokom. On to i sam priznaje. U njegovom djelu nema ni optužbe da su knjaz Danilo i vojvoda Mirko bili naredbodavci počinjenih zločina nad neboračkim stanovništvom“ (Dr Živko M. Andrijašević, citirano djelo, str. 38). U tom djelu vojvoda Marko Miljanov, kako piše Andrijašević „čak i ne optužuje čitav crnogorski odred za zločine nad neboračkim stanovništvom, već glavnim zločincima smatra pojedine Crmničane i Vražegrmce“ (Dr Živko Andrijašević, citirano djelo, str. 37-38).
Zaboravlja gospodin Simonović da navede istorijske činjenice da je do oružanog sukoba crnogorske vojske i pobunjenika u Kučima došlo prvo 1855. i to zbog toga što se jedan dio kučkog plemena (Drekalovići) ponašao tako da je napadao Bratonožiće i Pipere, koji su bili podanici Crne Gore, te da je opet jedan dio pravoslavnih Kuča, koji u bili pod vlašću osmanske države, uz podršku skadarskih vlasti „pored napada na Bratonožiće izvršio nasilja i nad Kučima koji su crnogorski podanici ili privrženici“ (Dr Živko M. Andrijašević, c.d. str. 35).
Opštinska skupština u Podgorici je juče demokratskom većinom izglasala da se obnovi spomenik Velikom Vojvodi Mirku, grandioznom heroju iz dvije Omer-pašine vojne na Crnu Goru, pobjedniku s Grahovca i predsjedniku crnogorskog Senata i branitelju i osloboditelju Crne Gore. To je za svaku pohvalu. Dokaza da su Kuči 1919. godine srušili taj spomenik, bar za sada, nema, sem impresije gospodina Buda Simonovića, koja se ne može uzeti ozbiljnom u razmatranju ovog pitanja. Rušenje spomenika je varvarski čin i to je bilo, kako tada tako i danas, zabranjeno međunarodnim Haškim konvencijama, čiji je potpisnik bila i Knjaževina Crna Gora. No, budući da su, pogotovo od kraja 1918. godine, velikosrpstvom opijeni, rušitelji srušili Crnu Goru smatrali su da ih ne obavezuje međunarodno pravo, pa su srušili po Crnoj Gori brojne kulturno-istorijske spomenike, sa ciljem da se zatre trag Crnoj Gori i dinastiji Petrović Njegoš i svirepo obračunaju sa crnogorskom slobodom i nezavisnošću. Tako je stradao od bjelaške ruke i srpske vojske i spomenik velikom vojvodi Mirku u Podgorici na Badnje veče 1919. pod egidom Sava Fatića, za kojega je dr Sekula Drljević 1922. godine u zagrebačkom „Hrvatu” napisao da „za beogradske dinare pali kuće po Crnoj Gori”. Nikola Tomanov Zec iz Trnova kod Virpazara, rodoljub, zelenaš i gaetlija, učesnik Božinog ustanka 1919, savremenik i sudionik tih dramatičnih zbivanja u Crnoj Gori, u svom memoarskom radu „Zelenaši” o tome veli: „Da bi omladina i praktično pokazala svoju spremnost da dosledno ide putem svoga programa, ona je odmah poslije sukoba kod Cetinja srušila spomenik u Podgorici, koji je bio podigao knjaz Nikola svome ocu „Velikom Vojvodi Mirku Petroviću – Njegošu i Crnogorcima palim za oslobođenje Podgorice i Zete”. Taj spomenik nalazio se je na glavnom trgu i bio jedini te vrste u Crnoj Gori”.
Pred podgoričkom Sabornom crkvom nalazi se jedna skromna kamena grobnica, u kojoj su položene kosti četrdeset boraca iz bataleona Ljubotinjsko-dobrskog, koji su poginuli 1877. godine u jednom smjelom jurišu na Zagoričkom polju. Tom prilikom pao je i komandant toga bataleona, njegov zamjenik i bataleonski zastavnik. Tu grobnicu podigao je knjaz Nikola o svome trošku i svojom rukom položio u nju kosti svojih ratnih drugova, pošto ih je prethodno obavio svojim svilenim pojasom. Na nadgrobnoj ploči, iznad poređanih imena, dao je uzrezati ove svoje stihove:
S poštovanjem pristupite
grobu ovom, mučenika
u kome leže četrdeset
ljubotinjskih ubojnika…
I ovu je grobnicu „Napredna omladina Crne Gore” razlupala maljevima, tako da su stihovi i nekoliko imena oštećeni te se ne mogu čitati“ (Rukopis ovog rada Nikole T. Zeca nalazi se u CNB „Đurđe Crnojević” na Cetinju, signatura P-32732/04).
Na kraju, bitno je naglasiti da se odlukom SO Podgorica o obnovi spomenika Velikom Vojvodi Mirku Petroviću, Crna Gora sve više vraća sebi i afirmiše svoj državni i nacionalni identitet i istorijski kontinuitet.
Ovim zaključujemo polemiku između Simonovića i Adžića.
PREDSJEDNIK UO UDRUŽENjA „VASO“ ZORAN LakUŠIĆ
Adžić pokazuje patološku mržnju
Predsjednik Upravnog odbora (UO) Udruženja Vasojevića „Vaso“ Zoran Lakušić ocijenio je da je istoričar Novak Adžić na primjeru rasprave oko gradnje spomenika vojvodi Mirku Petroviću pokazao neznanje. U reagovanju na navode Adžića iznesene u tekstu „Spomenik svim palim Crnogorcima“, Lakušić je ocijenio da je „svojim najnovijim oglašavanjem u vezi spomenika Mirka Petrovića, priučeni istoričar Novak Adžić je ponovo pokazao neznanje i patološku mržnju prema svemu što je srpsko”.
– Adžić je u svojoj „naučnoj“ elaboraciji posvjedočio da etičke vrijednosti nemaju dodirnih tačaka sa njegovim mentalnim sklopom. Za očekivati je da poslije svega vajni naučnik Adžić dobije titulu počasnog istoričara modernog crnogorskog dvora, koji se pričom o ponovnom podizanju spomenika Mirku Petroviću cinično poigrava sa osjećanjima i nezaraslim ranama viteškog plemena Kuči. Adžić, kao dežurni separatista, zadužen od aktuelnog režima da svaštari i izvrgava ruglu istorijske činjenice, namjerno zaboravlja da su prilikom pohare Kuča od strane vojvode Mirka i njegove svite posječene 243 nedužne glave. Da bi prikrio tu nepobitnu činjenicu on se drznuo da časne ljude, poput Sava Fatića, naziva rušiteljima spomenika. Učinio je to kako bi, po direktivi retrogradnih snaga na vlasti, i Kuče i Vasojeviće predstavio kao varvarska plemena. Dobro se zna da je Savo Fatić, jedan od najuglednijih ljudi svoga vremena, rođen u Rijeci Crnojevića, ali se takođe zna da su se Fatići kroz minule vjekove iz rodnih Vasojevića raselili širom svijeta i da svi vode porijeklo iz sela Konjuhe ispod Komova. Tu činjenicu je priučeni istoričar Novak Adžić iskoristio u namjeri da omalovaži istorijski značaj i herojsku borbu Vasojevića prilikom oslobađanja Crne Gore od vjekovnih zavojevača. Zato Novaku Adžiću poručujemo da se preračunao u svojim zlim zamislima i da je malen i premalen u očima onih koji istoriju tretiraju kao istinsku nauku – naveo je Lakušić u reagovanju na izjavu Adžića.
On je ocijenio da Adžić treba da zna da spomenik Mirku Petroviću nije srušio Savo Fatić, već „vrijeme i bijes onih koje je vojvoda Mirko u svom krvavom pohodu ujeo za srce”.
– Tako će istorijska istina ubrzo ujesti za srce Novaka Adžića i smjestiti ga u red onih marginalaca koje je nauka odbacila kao nešto potpuno neupotrebljivo – zaključio je Lakušić.
A.T.