Kada sam upisao akademiju stalno sam govorio da me zanima da režiram tri komada – „Hamleta”, Sterijine „Rodoljupce” i „Džona Piplfoksa” Duška Radovića. To je predstava na kojoj sam odrastao – kaže režiser Gorčin Stojanović, dodajući da se šalio da nakon toga može u penziju. Danas, nakon dva dugometražna igrana filma, dvije TV serije, bezbrojnih novinskih kolumni, dvije knjige, desetine scenografija, Stojanović se može pohvaliti sa preko 40 pozorišnih predstava. Ovih dana privodi kraju rad na novom komadu podgoričkog Gradskog pozorišta „Mačor u čizmama”. Predstava, nastala po tekstu Igora Bojovića, čiji predložak je bajka Šarla Peroa, premijerno će biti izvedena 15. aprila u KIC „Budo Tomović”.
• Koliko je zahtjevno raditi dječje predstave, jer, one nisu samo pitanje zabave, već i edukacije, što podrazumijeva i dozu odgovornosti?
- To je potpuno tačno. Zato sam neke i odbio. Nisam htio da radim tekstove koji žele da učine djeci nešto prijemčivim ulagujući se ovom vremenu, dominantnoj kulturi ili kulturnom obrascu, ali u niskom registru. Ovaj Igorov komad napisan prije 20 godina, njegova diplomska predstava, jedini je dječji komad koji je dobio Sterijinu nagradu. „Mačor u čizmama” napisan je stilizovanim dječjim jezikom, koji djeci nameće komunikaciju sa bogatim rječnikom, sa bogatim asocijacijama. Onima koje djeca čak i ne moraju sada da očitaju sve i razumiju, ali će im negdje ostati. I meni su ostajale neke predstave i za djecu i za odrasle, dijelovi, neke slike, neke rečenice koje ne razumijete, ali vam ostanu. Možda smo se navikli na Igorovo pisanje, ali prije 20 godina ovo je bio prevratnički komad, bilo je neobično, potpuno drugačije, i Milan Karadžić, kada je tada radio napravio je potpuno drugačiju paradigmu režiranja za djecu. Napravljena je skoro kao za odrasle, neušećereno, bez nepotrebne agresivnosti u postupku, ali ne u sadržaju. Jer, komad je koji počinje smrću oca - komad za djecu koji otvara tabu smrti. Ali, Igor to radi na lijep način. Odgovornost je na sceni to napraviti tako da ona otvori tabu smrti, koji je jedan od nekoliko velikih tabua koji se otvaraju u djetinjstvu, kao seksualnost ili licemjerje, ali bez agresivnosti i lažnog osavremenjavanja da ne bi ličilo na TV Pink.
• Kažete da se otvaraju tabui. Koliko to osvješćenje djeteta može da ga prestraši?
- To je odgovornost o kojoj pričamo. Mlinareva smrt i tri sina koji ostaju iza njega... Kada time počinjete, kada se to dešava, vi ne možete ušećeriti činjenicu nečije smrti, ali ona ne mora da izgleda kao u video igrici, jer je to dio života. Ako će ovaj komad djetetu olakšati da shvati ovaj momenat u životu, smrt bake recimo, ako će to zatomiti bol ili ga učiniti prihvatljivim, onda je to nešto sasvim važno. Način na koji mi to radimo, na koji pokušavamo da budemo kongenijalni u nježnosti koju je u to unio Igor, pa čak i humora koji je unio, postaje važno. Dobro je kod Igora to što piše kao da piše za odrasle, i ne bježi od toga da svaka životna situacija može biti istovremeno strašna, tužna i humoristična. Recimo replika – „ne sviraj bre, dok otac nam mre”. U trenutku kad se to dešava, to je naravno smiješno, i zavisi kako ćemo to pokazati. Mi se trudimo da je plasiramo da bude tužno – smiješna, da ne bude smiješna i da na taj način olakša, i da ispadne da je kobajagi umro, jer nije, i opet sam način prikaza na koji je Igor zamislio, a mi još malo produbili je drevna. Odnosno, to je priča o Aronu koji čeka u čamcu, smrt koja čeka a ne dolazi po nekoga, i otac sam odlazi na taj put - mlinar zna i priprema svoju djecu.
• Koliko se strogo rukovodite, služite rediteljskim tehnikama u komadima za djecu i za odrasle, ili više volite da malo „pljusnete” publiku?
- Zavisi od materijala, teksta naravno, ali više od teme. Ima ljudi koji prosto realizuju ono što je napisano, kao i onih kojima je napisano tek povod za nešto njihovo. Nemam neki, ili bar pokušavam da nemam neki rukopis koji će da me određuje. Ima sistema, kao u svakom ludilu, ali pokušavam da energiju teksta pretvorim u nešto moje. Kada biram tekst biram ga prema temi koja mene zaokuplja. Nije nužno rediteljska tema isto što i spisateljska. Dobri pisci vam ponude obilje tema. Pokušavam da radim tako da kada me zaokupi neka tema pronađem za nju tekst ili obrnuto. Obično su to stajaće teme. Nema mnogo tema na svijetu, vrlo malo ih je. Mi govorimo o onim ključnim stvarima.
• Znači od početka sve su iste teme?
- Teme su ljubav i smrt, pa onda sedam smrtnih grijeha, pa onda prvih pet Božjih zapovijesti. Tu se završava zbir tema koje čovjeka mogu povući. Ljubomora, zavist, pohlepa, neumjerenost, to je ono što je sadržaj naših života. Korumpiranost, društvena, moralna... znači, ono što je rđavo u čovjeku, i naravno velika tema, koja ih sve natkriljuje, a to je tema zla kojom se bavim već 26 godina u pozorištu. Blisko mi je stanovište antropološkog pesimizma. Mislim da zlo postoji u čovjeku i da mu je imanentno, a da je svakodnevni rad na tome da ga umanjimo, suzbijemo, ne pokažemo, nađemo način da ga sublimiramo ako ga osjetimo, pretvarajući tu negativnu energiju u nešto drugo. Neko to uradi u teretani, neko napravi predstavu, neko prebije ženu, neko ubije.. A ako imate potrebu da vaš teatar ima neki društveni gest, ne da vas šamara, ili kopa oči, mislim da je provokacija metod, a ne cilj. Jer, mi u pozorište idemo da bismo gledali nešto o našim nesavršenostima, a ne o tome kako smo divni. Ako smo divni onda idemo na balet, i to bijeli balet. No, građansko pozorište služi tome da neprestano kritikuje društvo, a može i politiku, kao dio tog društva.
• Polazite, znači, od toga da je čovjek rođen zao, a ne dobar?
- To je antropološka skepsa. Kad bih imao odgovore ne bih se bavio ovim poslom, možda bih pisao, ili ne bih ništa pisao, bio bih u krevetu. Sve što radim moj je pokušaj da se sa sobom objasnim oko toga. Nema tu mnogo literature koja će vam tu pomoći. Ja sam malo starinski u tim stvarima, iako su me optuživali za postmodernizam, i za ovo i za ono. Ono što ja cijenim od novovjekovne filozofije je Kant, a od starovjekovne Sv. Avgustin, pa Knjiga propovjednikova, Knjiga o Jovu, Pjesma nad pjesmama, Starozavjetne proročke priče, Otkrovenje Jovanovo, Crnjanski, Andrić, Krleža, Mirko Kovač, Danilo Kiš, u posljednje vrijeme Dragan Velikić, David Albahari, Miljenko Jergović. Stalno čitam klasiku, ovdje sam poslije 30 godina kupio Stendala, „Crveno i crno”, i čitajući shvatam da me to okuplja jer sve te teme stoje... To je isto što radi i ovaj mlinarev sin, kako uspjeti i opstati dobar u ovom surovom svijetu. Uspjeh je postati kralj i oženiti princezu. Mladi mlinar smatra da se to može postići samo radom, za razliku od svoje braće. Otac im kaže, ima nešto treće, a mi ne znamo što je to, jer to nije samo sreća, ili samo rad, nego i jedno i drugo. Kad bi bilo konačnog odgovora to bi bila samo didaktička skaska o nečemu. Ž.JANjUŠEVIĆ
Novo odijelo, novi film
• Zašto niste snimili više od dva filma?
- To je ujedno i komplikovano i jednostavno pitanje. Tri ili četiri puta nismo prošli na konkursima Filmskog centra Srbije, Biljana Srbljanović i ja nismo bili dovoljno dobri sa ekranizacijom njenog komada „Beogradska trilogija”, onda drugi put sa scenarijem Jelene Kajgo nismo prošli na konkursu. To je tehnički odgovor na pitanje. Suštinski odnos na pitanje je to što je srpska kinematografija mafijaško udruženje. To nije kinematografija. Jedne godine ste vi u nekoj komisiji i date meni film, druge godine sam ja pa vam vratim, to vam je kao fudbal. To se zove tri za tri. To je situacija u kojoj se snalaze ljudi koji umiju da se snalaze. Tačno znate kada neko od srpskih producenata snima film, jer vozi novog BMW-a. Taj novac je došao tako što je država riješila nekome da da privatno, bespovratno, bez ikakavih obaveza, 250, 300 hiljada nečega. A ovi što ih stimulišu za nešto, oni bar lažu da su proizveli nešto, a ovi proizvedu nešto što nije pitanje koliko to ljudi poslije gleda, nego što u startu je jasno da od te rabote nema ničeg. Ne da neće biti uspjeha, nego neće biti povraćaja ni 10 posto sredstava koja su uložena. Ali, nekako ti ljudi uvijek imaju nova odijela, nove cipele i novi automobil, i po tome znate da snimaju novi film.