Jeste li i vi primijetili da sportski komentatori ne znaju kako da se ophode prema nazivu nacije? Ako gledate tenis, čućete da udara Španac, Švajcarac, Ukrajinac… dok s druge strane udara ”prvi reket svijeta”. Da se ne bi ponavljali, ponekad udara i ”Đoković”, ”Novak Đoković” ili prisno: ”Nole”, ali nikada ”Srbin”, odnosno ”Srbijanac”, što bi bio pandan odrednicama koje koriste za druge igrače. Isto je i u drugim sportovima. Igraju Njemci, Francuzi, Amerikanci protiv – naših. Ili protiv ‘’Plavih’’. Ili protiv nacionalnog tima, naših reprezentativaca, eventualno ‘’Orlova’’, u najboljem slučaju igraju protiv Srbije, samo nikada ne igraju protiv Srbijanaca.
Kako smo došli do toga da je nekako nekorektno nazvati naše ljude imenom nacije?
Pa tako što hulje i nitkovi godinama hotimično prisvajaju i podređuju sebi neke riječi, čime ih i nehotice izvrgavaju ruglu. Što logično dovodi do zbrke. A zbrka sa riječima uvijek proizvodi zbrku u mislima. Što mnogima savršeno odgovara.
Kidnapovali su i isprofanisali neke do tada neupitne riječi kao što su: patriota, rodoljublje, domovina… Toliko su izbrukali riječi: Srbi i Srbijanci da imamo utisak da je nepristojno uputiti ih nekome, a tek bi bio skandal nazvati Srbijancima – što bi bio ispravan naziv nacije – one koji jesu državljani, ali ne i pripadnici srpskog naroda. Situacija je toliko komplikovana da nam je možda jedini izlaz da smislimo potpuno novo ime države, a da ovo eventualno iznajmimo Makedoniji. Em bismo riješili svoj problem, em bi Makedonija riješila svoj spor sa Grčkom i mirna Bačka. (I eto ti nove zbrke sa ovim ”mirna Bačka” i rasprave da je Vojvodina u stvari Srem-Banat-Bačka i nije autonomija.)
Ali, nemamo mi zbrku samo sa krupnim riječima. Nama su zbrkane i one sitnije, svakodnevne, gotovo obične. Gospodin, na primjer, ili gospođa i gospođica.
Dok su u nekim državama usvojene pisane skraćenice koje brišu razliku između ”gospođa” i ”gospođica” ili smišljene potpuno nove, rodno neutralne zamjenice za treće lice, ne bi li se smanjila diskriminacija, mi, naprotiv, tendenciozno koristimo ovu vrstu oslovljavanja baš da bismo diskriminisali, po mogućnosti i uvrijedili. Na primjer, više puta izgovoreno ”gospođo ili gospođice” u jednom TV duelu nije bilo pitanje kako bi ta ženska osoba voljela da bude oslovljavana, već sugestija gledaocima da nešto nije u redu sa njenim statusom (nije udata – aha, niko je neće! možda je razvedena – aha, znamo mi raspuštenice! fali joj muško – aha, zato tako priča! more, da nije lezbejka – aha! Ha!).
Ali ni sa gospodinima nisu čista posla. Gospodin, ta u svijetu inače neutralna riječ, kod nas se obično koristila u značenju ”gospodin čovjek” sve dok premijer nije i tu uveo zbrku. ”Gospodin” ispred imena on nekada koristi kao izraz navodnog strahopoštovanja prema uvaženom gostu iz inostranstva, ponekad kao izraz zastrašivanja manje uvaženog novinara, a ponekad i kao izraz distanciranja, kao kod nekada uvaženog i strahopoštovanog predsjednika Srpske radikalne stranke. (Samo još fali da ovaj manir titulisanja usvoje i premijerovi najbliži saradnici pa da nekog kulturno oslove sa ”gospodin ustaša” umjesto neotesano samo sa ”ustaša”.)
No, nije to i poslednja zbrka sa riječima koju su nam napravili. U cijeloj ovoj ujdurmi s padom vojnog helikoptera izgovoreno je toliko namjerno zbrkanih riječi samo da se ne sazna ko se ponio kao gospodin, a ko kao hohštapler, pa se sad ne zna ni ko pije ni ko plaća. Odnosno, ispada da pije onaj ko nije smio da pije, a da ne plaća onaj ko bi morao da plati. (Umjesto da neko kaže ovima opijenim od vlasti: gospodo pijanci, fajront!)
Peščanik.net
Autor: Nadežda Milenković