Do izgradnje puta Berane–Kaludra, pedesetih godina dvadesetog vijeka, selo Kaludra na desetak kilometara jugoistočno od Berana, ispod planine Mokre, u manjem proširenju Kaludarske rijeke, skoro je bilo nepristupačno. O ovom selu nema spomena u našim ranijim izvorima, smatra Radoslav Jagoš Vešović, i krajem dvadesetog vijeka arheolog Predrag Lutovac iz Polimskog muzeja u Beranama. Ali predanje i ostaci, koji su postojali nesumnjivo su svjedočili o negdašnjem životu. Samo ime sela, napominje, da je tu nekada bilo monaško obitavalište. Naselje je sklonito i bilo je podesno za usamljenički život. U narodu je postojalo predanje da je u dnu sela postojao u starini neki manastir, da su u njemu i okolo njega živjeli kaluđeri i da je mjesto po tome dobilo ime Kaludra. Značajne su u ovom pogledu Ćelije, tihi i zaklonjeni kraj sela Kaludra ispod brda i stijena do Kaludarske Klisure, gdje se strmo spuštaju kose od ravni s lijeve strane i Maraševa brda, s desne strane rijeke. Tu, na samoj padini ovih brda, na maloj rječnoj luci s desne strane nalazile su se razrušene zidine i hrpe pocrnjelog i davno tesanog kamena. Iznad ovih razvalina u stjenovitim stranama nalaze se pećine kao udubljenja sa još očuvanim tragovima života. To su po predanju stare manastirske ćelije, po kojima je ovo mjesto dobilo svoje ime. Tu je i crkvina na čijem je mjestu, kazuju bila crkva posvećena Sv. Luki. Otuda Kaludrani, smatra dr Radoslav-Jagoš Vešović, još 1935. godine Lučindan drže kao mjesnu zavjetinu. Tu se toga dana okuplja narod, drži se sabor i služi liturđija.
Početkom devedesetih godina prošlog vijeka Polimski muzej u Beranama i crkveni odbor sela Kaludre preduzeo je opšta sistematska arheološka iskopavanja na lokalitetu Ćelije. Arheološka istraživanja su imala za cilj da se ostaci crkve otkriju do nivoa podova i prvobitnog platoa, kako bi se na osnovu otkrivenih arhitektonskih ostataka formirala dokumentacija i stvorili preduslovi za obnovu ovog manastira. Širokim iskopom otkrivene su ruševine ovog značajnog i neobičnog manastirskog kompleksa. Manastirski kompleks Ćelije čine ostaci crkve Svetog Luke i konaci neposredno prizidani na zapadnoj strani sa jasno izdvojenim građevinskim fazama. Po mišljenju Predraga Lutovca koji je radio na ovom istraživanju, prvobitni manastirski hram pripada tipu jednobrodnih građevina nadvišenih kubetom i pripratom u zapadnom dijelu. Aleksandar Deroko piše da „tako ugrađena priprata koja ima zajedničku fasadu i krov sa samom crkvom tipična je odlika raških crkava“. Svojim izgledom i arhitekturom crkva Sv. Luke u Kaludri podsjeća na najranije zadužbine raške stilske grupe, uz napomenu da se manastir nalazi na skrovitom mjestu, djelimično ukopan u padini brda, i da je vjerovatno podignut u vrijeme neposredne opasnosti od Turaka. Na moguće paralele ukazuje sličnost sa crkvom Svetog Nikole u kompleksu manastira Svetog Arhanđela kod Prizrena (1343–1335) gdje je unutrašnji prostor naosa i položaj kubeta gotovo identičan sa osnovama crkve Svetog Luke, piše Aleksandar Deroko u svome radu: „Monumentalna i dekorativna arhitektura u srednjovjekovnoj Srbiji“, 1961, Beograd, strana 56. Po istom autoru unutrašnja podjela prostora crkve bliska je i sa crkvom Svetog Spasa u Prizrenu, koju je sagradio vlastelin Vladojević oko 1348. godine.
Zna se da je prvobitno podignuta crkva sa apsidom na istočnoj istovremeno zidanom pripratom na zapadnoj strani. Ukupna dužina crkve je 11,06, a širina 4,40 metara. Unutrašnji prostor naosa dužine je pet metara. Zidovi crkve su 0,70 m, rađeni su sa dva lica od lomljenog pritesanog kamena slaganog u nepravilne redove. Spajani su krečnim malterom sa krupnijim rječnim agregatom. Crkva je bila zasvedena podužnim poluobličastim svodom rađenim od sige na kojima su nađeni fragmenti živopisa. Od istog materijala je rađena i kupola crkve. U poslednjoj fazi, koja se mogla uočiti na ruševinama crkve Sv. Luke dozidani su plitki pjevnički prostori i prskomidija. Na zidovima pevnica i na stubu časne trpeze održalo se nešto živopisa u prizemnim zonama. Na zidu južne pjevnice otkriven je dio sokla ukrašen frizom sa palmetama. Sličan motiv u soklu postojao je vjerovatno i na drugim zidovima crkve. Posebnu pažnju zaslužuje freskodekoracija stuba časne trpeze, a posebno natpis otkriven na njegovoj južnoj strani. Na krečnom premazu, na 0,40 m od poda, uočava se deblja crna linija širine 4 cm. Na južnoj strani stuba časne trpeze u oltaru nalazi se ćirilski natpis rađen crnom bojom. Raspoređen je u pet redova iste širine, koja se nalazi u uokvirenom polju i dva nešto kraća reda, koji se nalaze ispod donje horizontalne linije okvira. Poslednji red je na oko 20 cm od nivoa poda. Tekst je pisan poluustavnim pismom ćirilice sa elementima brzopisa. Ovakvo miješanje ustava i brzopisa karakteristično je za 14. vijek, smatra P. Đorđić u svome radu Istorija srpske ćirilice.
Manastirski kompleks „Ćelije“ vjerovatno je uništen tokom 1738. godine, kada je uništena i zapaljena i Šudikova i sve crkve i naselja Polimlja zbog učešća ovih krajeva na strani Austrije i Rusije u borbi protiv turske vlasti. Stanovnici sela Kaludre su odlučili početkom devedesetih (2002) da se davno zamrli manastir obnovi. Sredstva za obnovu obezbijedio je Kaludranin, gospodin Veljko Ralević, koji je svoj radni vijek završio u Americi. Veoma uspješna rekonstrukcija manastirskog kompleksa izvedena je prema projektu arhitekte Vlada Bukimirovića iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, a freske u unutrašnjosti obnovljenog hrama radio je slikar-konzervator Dragomir Jašović.
I tako, voljom vjerujućeg naroda i patriotskih osjećanja sada već pokojnog Veljka Ralevića, u nizu manastira i crkava podignutih na „Svetim vodama Lima“, od Gusinja do Medveđe kod Rudog, u različitim vremenskim periodima, obnovljen je i manastirski kompleks crkve Svetog Luke u Kaludri, koji iako se tačno ne zna kada je podignut sa ostacima fresaka i kompozicija živopisa sasvim dovoljno govori o značajnim graditeljskim poduhvatima u dolini Lima.
Nastaviće se
Piše: BRANISLAV OTAŠEVIĆ