U vrijeme intenziviranja pregovora za formiranje vlade Ivana Šubašića i planiranja njegovog odlaska u Jugoslaviju na razgovore sa Josipom Brozom Titom, Milan Grol je pominjan zbog njegovog jugoslovenstva, protivljenja građanskom ratu, osude kolaboracije, zalaganja za saradnju sa Sovjetskim Savezom, načelnih, beskompromisnih stavova, ali i zbog činjenice da je broj mogućih kandidata bio mali. Prije nego što je iz Amerike krenuo za London, hrvatskom banu Ivanu Šubašiću, koji je dobijao mandat za sastav nove vlade, upravo su takav savjet davali Boža Marković i Sava Kosanović. Poslije višednevnih, napornih konsultacija, vlada je formirana bez ijednog uticajnijeg i uglednijeg srpskog ministra, pa i bez Milana Grola.
Njegov je izostanak uglavnom smatran greškom, jednom od velikih slabosti novoformirane vlade. Po mišljenju Josipa Smodlake, starog hrvatskog i jugoslovenskog političara koji se pridružio partizanskom pokretu, to što su u njoj bila samo dva Srbina – Sava Kosanović i Sreten Vukosavljević, a izostali Boža Marković i Milan Grol, bila je „velika pogreška”. Srbija nije bila dobro zastupljena, što je sve starije srbijanske političare udaljilo od Ivana Šubašića, približavajući ih Milanu Nediću i Draži Mihailoviću.
Bez obzira na razne političke kombinatorike, Milan Grol je već krajem 1944. godine donio odluku da se u zemlju vrati što prije. Ne želeći da bude „bijela garda”, prijateljima u Londonu je govorio: „Ako se velike sile saglasne o režimu dolje, svačije ostajanje ovdje znak je neprijateljstva i kidanja sa stanjem... Onaj koji ostaje, nije niti može biti neutralan. Ma šta da me čeka u zemlji, ja to pretpostavljam izdržavanju u tuđini iz blagajne tuđe vlade... Pogotovu u mojim godinama i s onim što dugujem svome imenu, i što dugujem svojoj djeci i prijateljima u zemlji... Radije umrijeti tamo u nevolji, nego ovdje u sramoti... Uz sve to, u takvom gledanju kod mene odlučuju lična osjećanja... Hoću da sam sa svojima”.
Istovremeno, na pitanje Slobodana Jovanovića da li će po povratku prihvatiti saradnju sa komunistima, dao je odgovor u kome nije bilo nikakvih iluzija: „Zar može biti bez nje? Ali je problem u tome što je komunisti neće... Ne kao kompromis, nego kritično gledano, s njima se mora računati kao najjačom, i prema tome vodećom grupom... Ali je zlo u tome što se oni ne zadovoljavaju vodećom ulogom, nego je hoće kao jedinu kompetentnu, isključivu i diktatorsku”.
I pored tog uvjerenja, Milan Grol se spremao za još jedan povratak iz emigracije, ovoga puta u potpuno drugačijim ličnim i političkim okolnostima: mnogo stariji i umorniji, bez onog malog broja još živih saboraca iz vremena stvaranja Jugoslavije, poslije još jednog velikog stradanja srpskog naroda, u zemlju u kojoj je srpski politički činilac bio potisnut, u trenutku kada su najznačajnije političke funkcije držala trojica Hrvata – Josip Broz Tito, Ivan Šubašić i Ivan Ribar, u susret sa političkim protivnikom čija je pobjednička snaga rušila jedini svijet koji je poznavao.
S obzirom na to da mu je ime mnogo puta pominjano u različitim političkim spekulacijama i prognozama, londonski Tajms je 25. januara 1945. godine štampao Grolovo pismo u kome je pojasnio svoje stavove. Između ostalog, istakao je da je za njega i za „svakog progresivnog Jugoslovena“ nužan sporazum sa Oslobodilačkim pokretom. „To uvjerenje“, rekao je u pismu, „kao i puno saznanje o tragičnoj situaciji u zemlji, koje nameće svoje vlastite nužnosti – mora biti vodeći princip.“ Po njegovim riječima, dok je istočni, oslobođeni dio zemlje bio u dubokoj materijalnoj bijedi, zapadni, neoslobođeni, predstavljao je veliko groblje. Upravo zato, održavanje ljudskih života nalazilo se ispred političkih i „doktrinarnih“ pitanja buduće državne organizacije, zahtijevajući saradnju „kombiniranih progresivnih snaga“. U zaključku pisma Milan Grol je precizirao u kojim bi pitanjima i u kakvim bi uslovima mogao da sarađuje sa Komunističkom partijom Jugoslavije:
„Ja se osobno slažem sa socijalnim i ekonomskim programom Oslobodilačkog pokreta... Potrebne su radikalne reforme također i na političkom polju, ne samo kao mjere kompromisa sa ekstremnom ljevicom, nego također kao sredstvo da se zadovolje zahtjevi naroda, tlačenog od diktatorskog režima i prije okupacije. Ako se ja u izvjesnim stvarima razlikujem od pretstavnika krajnje ljevice, onda se to odnosi na efikasnost totalitarnog režima koji zabranjuje različita mišljenja i partije. Pa i toj različnosti pogleda, moje stanovište nije toliko određeno suprotnom ideologijom (koja je danas svuda zatrovana gorkim skepticizmom) koliko je određeno bitnim uslovima obnove života. Takva obnova postaje neostvarljiva u atmosferi, u kojoj materijalna bijeda nije olakšana toplim, ljudskim prilaženjem čovjeku u nevolji, smatrajući ga prije svega ljudskim bićem. Ti bitni uslovi obnove su, po mome mišljenju, osnovni principi demokracije za koje sam se borio čitavog života.“
(NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ