Piše: Borivoje Ćetković
Ma koliko nam teško padalo, vođa „socijaldemokrata“ Ranko Krivokapić, koji je, bar za naše ne(prilike), dobar poznavalac „teorije igara’’, uspio je da ponovo izigra opozicione lidere – „izuo ih je prije nego su zagazili u rijeku“ i „žedne ih preveo preko vode“. Njihova inicijativa da se formira vlada narodnog jedinstva prvo je dobila podršku vrha SDP-a, da bi 23. februara predsjedništvo donijelo odluku da se i dalje ostaje uz „gospodara“. Da odluče ovako, vrh SDP- a i njihov vođa rukovodili su se i spoljnopolitičkim razlozima – „Crna Gora je u postupku kontinuiranog napretka u pregovorima sa EU i pred vratima je NATO-a“. Za sve ovo se saznalo i kada je najviši organ partije (dakako, bez Ranka) vodio pregovore, odnosno razgovarao s najvišim predstavnicima opozicije. Cilj je ostvaren: dobilo se u vremenu, lažne nade u Ranka i SDP su ponovo probuđene i što je za opoziciju najgore, a za režim najbolje produbljene su razlike u viđenjima opozicionih prvaka o tome kako i na koji način izaći iz ovog katastrofalnog, haotičnog stanja. Sada kada je sve gotovo i kad je Ranko izašao na čistac, nije teško procijeniti – ova velika prevara je poraz opozicije, a ne države, jer da nje ima, ne bi se pregovaralo i tražila prelazna vlada. Uostalom, nešto što ne postoji kao država u pravom smislu te riječi ne može se poraziti.
Opozicioni lideri koji su naučeni ljudi i dugo traju u politici (neki od 1989. godine, a pojedini i od prije) nijesu smjeli sebi dozvoliti da se „o isti kamen sapletu dva puta“.
A, desilo im se!
Nadanja u Ranka, bar tako se pokazalo bila su nerealna – moć koju ima na crnogorskoj političkoj sceni i u SDP-u je precijenjena. Kao što se Ranko ne može mjeriti s „gospodarem“ (nako po visini), isto tako se ni SDP ne može mjeriti sa DPS-om. Ono što im je zajedničko jeste da su to, bez obzira na imena, desne partije čija je ideologija neoliberalizam – pljačkaški, mafijaški, zamračeni kapitalizam i vezanost za NATO. To što Ranko povremeno progovori protiv neoliberalizma i pustoši do koje je doveo u ekonomiji i društvu, ništa ne mijenja na stvari – taj sistem podupire 17 godina. Kako su nastale obje partije zna se – DPS iz Saveza komunista, a „utemeljenje“ SDP-a započeto je 1990. godine objedinjavanjem više partija i stranaka.
Interesi, a ne ubjeđenja povezuju članstvo u ovim partijama. Dakako, i kod drugih je manje-više isto – bitno je da se nešto „zakuči“.
„Gospodarev“ DPS još je brojčano jaka partija. U svim segmentima društva i „države“ (privredi, zdravstvu, obrazovanju, kulturi, sudstvu, tužilaštvu, policiji imaju svoje „elite“, svoju moćnu špijunsku mrežu naslijeđenu iz starog režima, zatim svoje priključke za strane centre moći i funkcionalne kalabreško-sicilijanske veze sa „svijetom biznisa“ iz sjenke.
Ranko ne bi bio ono što jeste (dvostruki igrač) kada se ne bi još jednom oglasio predlozima za formiranje ne prelazne, već vlade u sjenci. To je „dobra stvar“ (misli na vladu), ali „opozicija prvo treba da se integriše“ i da pokaže spremnost da može preuzeti odgovornost za vođenje države. I tako dalje i tome slično. Ako je i od „socijaldemokratskog“ lidera – mnogo je. Dosta je više tih njegovih marifetluka (smicalica) i vrijeme je da ga liše meraka (zadovoljstva) da zamajava opoziciju i pravi s njom sprdačinu. Neka i dalje priča o KAP-u, Kraljičinoj plaži, kukavičjim jajima do mile volje, samo neka je što dalje od onih opozicionih lidera koji ne pristaju na trule kompromise, već hoće akciju, rušenje diktature. Ko nije naučio lekciju s Rankom, neka se i dalje nada da će on izmaći stolicu na kojoj 17 godina sjedi sa „gospodarem“.
Samo što se stišala priča o prelaznoj vladi, predložena je ideja o vladi u sjenci. Srećom po opoziciju i narod, predloženo je da kandidat za njenog predsjednika bude nezavisni poslanik DF-a Janko Vučinić – dokazani borac koji se poodavno odupire „gospodarevom“ samovlašću. Vučinić ne dolazi niotkuda – tamo gdje je bio (sindikat Željezare, Glavni odbor unije slobodnih sindikata, DF) nije se krio – rvao se sa režimom i prije i sada. Ovog radničkog tribuna zajedno sa nikšićkom poštenom sirotinjom nijesu mogli zaustaviti ni kordoni policije, niti metalne ograde! A baš ta sirotinja (nije bitna njena nacionalna, vjerska i druga pripadnost) koju su stvorili mafijaški kapitalisti (prevarom su joj uzeli i prodali fabrike) biće udarna pesnica građanskog otpora nenarodnom režimu. Pomenuo sam u jednoj kolumni, ali ću ponavljati i dalje - od svih pritisaka na režim najteži je pritisak gladnog stomaka.
Vučinić je prihvatio kandidaturu predsjednika vlade u sjenci, kojom je, kako je rekao „počastvovan“, ali je natuknuo, onako uzgred, kako mu se čini da su ideje o prelaznoj vladi i vladi u sjenci zaobilazni putevi do cilja, jer za takve ciljeve kojima teži slobodna, demokratska i građanska Crna Gora, potrebna je prvenstveno akcija. Mogao je i bez „čini se“ – sasvim je u pravu. I vlada u sjenci, bez obzira na to ko bi bili njeni osnivači i članovi, sama za sebe nije dovoljna da građani preuzmu kontrolu nad institucijama „države“.
Bez građanskih protesta, bez političkog prkosa diktaturi pitanje je da li bi ova vlada izašla iz sjenke – i njoj i nama s njom teško da bi svanulo.
Vučinić je, recimo i to, odmah nakon Ciprasove pobjede u Grčkoj, izjavio da će formirati crnogorsku Sirizu. I naš, nikšićki Cipras (i on zna šta je sirotinjska suza, inženjer je po struci, bez kravate i ne liči na ostale ulickane fistun-političare), kao i njegov grčki uzor je pregalac – čovjek od akcije. Spreman je da pomogne, kako bi rekle istinske socijaldemokrate – ljevičari „ovdje i sada“. Prije nego što izađemo na ulice (i oni su bili „uličari“ i na ulici su se dograbili vlasti, a ne u institucijama sistema), treba sačiniti strateški plan rušenja diktature – nepromišljeno, pogrešno djelovanje opozicije samo će pomoći „gospodaru“ da zadrži „dizgine“, a mi da i dalje nosimo jaram.
Strateški plan i metode političkog prkosa, nenasilne borbe otpora, posebna su priča – biće i o njima govora.