PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
„Za mene nema veće sile od moga uvjerenja”. Ove riječi koje i danas mnogi rado citiraju zapisao je u svom „Londonskom dnevniku 1941-1945” Milan Grol, profesor i političar, dramaturg i upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu, prije rata ministar u nekoliko vlada, a poslije rata kratko vrijeme i potpredsjednik privremene vlade Demokratske federativne Jugoslavije, formalno Titov zamjenik... O ovom čovjeku koji je poslije smrti Ljube Davidovića stao na čelo Demokratske stranke Srbije, pisali su mnogi. Prošle godine o njemu je u izdanju beogradskog „Filipa Vićšnjića” pod naslovom „Milan Grol”, zanimivljivu knjigu objavila i dr Mira Radojević, vanredna profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu. Iz te knjige, uz odobrenje uvažene profesorice Radojević, u narednih nekoliko brojeva, prenijećemo najzanimljivije dijelove.
Dr Mira Radojević objavila je i tri monografije – Udružena opozicija 1935-1939, Božidar V. Marković (1874-1946), Politička biografija i Srbija u Velikom ratu 1914-1918, Kratka istorija (koautor Ljubodrag Dimić), te više desetina naučnih rasprava i članaka. Član je Odbora za istoriju 20. vijeka SANU, Uređivačkog odbora Srpske enciklopedije i Uređivačkog odbora Srpskog biografskog rečnika.
Nakon više decenija ćutanja o Milanu Grolu, čije je ime gotovo uzgred pominjano uglavnom u istoriografskim radovima o političkom životu između dva svjetska rata, emigrantskoj vladi Kraljevine Jugoslavije i kratkotrajnom periodu pokušaja saradnje sa Komunističkom partijom Jugoslavije u prvoj polovini 1945, poslednjih godina ponovo je prisutan u srpskoj kulturnoj i naučnoj javnosti. Pored malobrojnih istoričara i pravnika koji su proučavali pojedine djelove njegove bogate političke djelatnosti, tome je umnogome doprinijelo ponovno objavljivanje više njegovih radova, kao i onih koji su prvi put publikovani 90-tih godina XX vijeka. Godine 1990, na primjer, uz iscrpan predgovor Desimira Tošića štampano je svih sedam brojeva „Demokratije”, lista koji je opoziciona Demokratska stranka objavljivala od 27. septembra do 8. novembra 1945. godine, a istovremeno i Londonski dnevnik 1941-1945, koji je Milan Grol vodio tokom emigracije, ostavljajući vjerovatno najbolje memoarsko svjedočanstvo o izbjegličkoj vladi. Ubrzo potom, 1991. godine, kao 54. sveska obnovljene biblioteke „Politika i društvo” publikovana su „Iskušenja demokratije”, još jedna njegova knjiga nastala za vrijeme Drugog svjetskog rata, a zatim u 64. svesci i „Kroz dvije decenije Jugoslavije”, dragocjeni pogled na probleme jugoslovenske države i društva, posmatrane iz emigrantske perspektive. Godine 2000. objavljeno je reprint izdanje „Spomenice Ljubomira M. Davidovića iz 1940”, u kojoj je Milan Grol napisao jedan od najvažnijih tekstova.
Pored ovih radova, veliki značaj za upoznavanje Milana Grola imali su drugi objavljeni izvori, istorijskim ili nekim drugim slučajem nastajali u ratu i po njegovom završetku, kako zbivanja u njemu ne bi bila zaboravljena. Ostavili su ih Grolovi savremenici, ljudi koji su ga poznavali i sa njim dijelili probleme, nezavisno od toga što su povremeno bivali neistomišljenici: Miloš Trifunović („Emigrantske uspomene”, Zemun 1998), Mihailo Konstantinović („Politika sporazuma”, „Dnevničke beleške 1939-1941”, „Londonske beleške 1944-1945”, Beograd 1998), Kosta St. Pavlović (Ratni dnevnik 1941-1945, Beograd 2011) i Milan Gavrilović („Londonski dnevnik”, Beograd 2013).Za vraćanje Milana Grola narodu kome se posvećivao političkom, kulturnom, književnom i publicističkom djelatnošću, beskrajno ga voleći i bespoštedno ga kritikujući, najveću zaslugu ipak ima teatrolog Zoran T. Jovanović, koji je ovom plemenitom cilju služio dvadesetak godina. Rezultat tog nesebičnog rada čine četiri knjige. U prve tri sabrani su različiti tekstovi samog Milana Grola o pozorištu, knjigama i događajima: „Iz pozorišta pretkumanovske Srbije” (Beograd 2004), „Pozorišne kritike i eseji” (Beograd 2007) i „Kroz knjige i događaje” (Beograd 2010). Poslednja, četvrta knjiga – „Pozorišno djelo Milana Grola” (Novi Sad 2011), iscrpna je monografija kojom je detaljno prikazan i vrednovan njegov svestrani angažman u pozorišnoj umjetnosti, kao dramaturga, upravnika i reditelja. Osim toga, u ovoj je knjizi data do sada najpotupnija biografija Milana Grola, čiji mnogobrojni detalji pomažu ne samo da se nadomjeste ranije praznine, nego i da se uoči povezanost više događaja, do sada manje poznatih istoričarima.
Milan Grol rođen je 31. avgusta (12. septembra) 1876. godine u Beogradu, kao sin Stevana Grola, potomka njemačkih doseljenika u Bačku, za vrijeme Marije Terezije, i Julijane (Julke) Burmaz, Srpkinje, čija je porodica imala korijene u Hercegovini i Sremu. Stevan Grol, po zanimanju kobasičar, primio je pravoslavlje i poginuo kao srpski vojnik u srpsko-bugarskom ratu 1885. godine, ali je njegov sin gotovo cijelog života morao da „dokazuje” pripadnost i odanost srpskoj naciji, što je bila jedna od većih njegovih patnji.
(NASTAVIĆE SE)