Pjesnik kolektiva, epike naslonjene na mudrosti iz glave cijela naroda, retorike slične narodnom tribunu, stihova koji na noge mogu podići cijelu salu, kao da ste na rok koncertu – Matija Bećković. No, isto tako, on je „samo” pjesnik, istinski, tvorac sada već antologijskih ljubavnih stihova, posvećenih njegovoj, kako sam kaže najvećoj životnoj ljubavi, Veri Pavladoljskoj... I kao da su često, i nepravedno, zaklonjeni, skrajnuti njegovi lirski zapisi. Male, intimne ispovijesti, koje pjevaju odu ljepoti ljubavne radosti, koja nažalost nije ostala nepomućena. Gubitak voljenog bića, koji gura u bezizlaz, osjećaj koji muči i iscrpljuje cijelo tijelo i dušu, zbog kojeg i vrijeme staje, zacjeljuje jedino u „razgovoru” s Bogomajkom. Jer, ko bolje razumije patnju od one koja je patila.... A, ko bolje govori o poeziji od pjesnika čiji je svaki lirski stih natopljen ljubavlju, i za kojeg je njegov drug po peru, Selimir Radulović rekao: „Matija Bećković je pjesnik koji je u ovom obezduhovljenom i obeznađenom vremenu vratio dostojanstvo poeziji i pjesničkoj riječi”.
● Mnogi Vas najčešće doživljavaju kao pisca epskog stila, socijalnog, kritički nastrojenog.... Zaboravlja se da ste počeli kao liričar. Koliko Vam to smeta, a koliko ste možda i sami zaslužni za takav doživljaj Vašeg rada?
- Davno je rečeno da bi svako ko govori o poeziji trebao najprije da se izvini. Objašnjavanje pjesama je, kako se u naše vrijeme za mnogo šta kaže, zakucavanje čivija u vodu. Pjesnik je jezikoslužitelj. I piše po diktatu jezika. I ako je svjestan da je jezik pametniji od njega, sluša ga i pušta da govori šta hoće postaće i jezikotvorac. A jezik će se pobrinuti o svemu ostalome. Prema tome, jezik je odlučio kako da počnemo i odlučiće i kako da završimo.
● Na koji način ćete se, ili ste počeli da se „odužujete” lirici?
- Izgleda da svaki čovjek u nekoj fazi života ima potrebu da piše. To je nalik na ovčje boginje. Vjeruje se da knjigu može napisati svako ko je dokon. Ko god je obrnuo malo keša počinje da se sebi divi i misli da je obavezan da se ispovijedi i opiše svoj put. Ko je mogao vjerovati da će najdublje novčanike imati nepismeni. U trendu je neznanje. Umjetnost je skrajnuta, lišena uloge i značaja. Politika je bez alternative. Umjetnike i umjetnička djela je sve teže razlikovati, a zločinci su sve kreativniji. Prvo je utvrđeno da više nema šta da se kaže i da od reciklaže nema većih vrednosti. A sve ono što se još uvijek vještački održava kao klasična vrijednost liči na podgrijanu sarmu.
● Zašto se lirika, iako imamo izuzetne, antologijske pjesme, kada je u pitanju ovaj književni žanr često svrstava u niži razred, nižu kategoriju... Često se i stereotipski vezuje za čitaoce – žene, kao da muškarci ne pišu i ne čitaju lirsku poeziju?
- Poezija je proširila svoju vlast na teritorije koje nikad nisu bile njene i usvojila sadržaje za koje ranije nije znala. Ako je pjesma uspjela ona je i lirska i epska i rodoljubiva i ljubavna i duhovna i misaona…Teško mi je da zamislim uspjelu pjesmu koja nije sve to. „Pjesma nad pjesmama” je ljubavna pesma. Otud su i sve ljubavne pjesme pjesme nad pjesmama. U svakom slučaju zauzimaju posebno mjesto ne samo u poeziji. Bog je ljubav i ljubav je Bog, zato Boga najčešće srećemo u drugim ljudima i u svojim ljubavima. Ljubav je religiozna riječ sa bezbrojnim značenjima. A po Pavlu, „Ako planine pomjeraš / Ništa si ako i ljubavi nemaš!“ Mržnja je sama po sebi laž. Ne možemo znati ni jednu istinu ako ne volimo. Zato nema ništa važnije nego naučiti voljeti.
● Vaša prva objavljena pjesma bila je posvećena Vašoj velikoj ljubavi, pokojnoj supruzi. Negdje sam pročitala da Vam je majka rekla da Vam nakon što ste je objavili ne preostaje ništa drugo do da je oženite... Kako je Vaša supruga reagovala, na taj, sada slobodno možemo reći spomenik koji ste za nju izvajali još za njenog života?
- Tu pjesmu sam napisao prije 55 godina! Čini mi se da su u to vrijeme sve djevojke imale spomenare, a svi mladići pisali ljubavne pjesme. Moja se razlikovala od drugih po tome što sam u pjesmi upotrebio ime djevojke koja se tako zvala. Ali većina nije znala ni da ona postoji ni da se tako zove. A vjerovatno da ga ne bih ni upotrebio da se nije zvala kako se zvala i da nije zvučalo kao izmišljeno. Ali u pjesmi gotovo da nije bilo izmišljeno ništa. Lukavica, rudnici boksita, kamioni, fizički radnici, prepelice, duge nad jezerima, Kolašin… Razumije se da nisam ni pomislio dokle će me ta pjesma dovesti i kakve će posljedice imati. Majka je mislila da niko drugi ne bi oženio djevojku koju sam opjevao, ako je ne oženim ja. Kad je taj prolog dobio epilog, kad su se pomiješali život i poezija, stvarnost i fikcija, bilo mi je drago što je tu pjesmu i svoje ime vidjela svojim očima i što sve to nisam pisao naknadno, kao što to najčešće biva.
● Koliko ima Vjere u Vašim kasnijim lirskim pjesmama, koliko Vaših kćerki, koliko možda nekih drugih žena? Da li u lirici više presuđuje intenzitet dešavanja ili atmosfera, sjećanje ili stvarnost?
- Nije bitno ni koga ima ni koga nema. Ni kako se muza zove. Jedino je bitno da li pjesma valja ili ne valja.
● U poslednje vrijeme počeli ste da objavljujete liriku, ali duhovnu, vezanu za Bogomajku... No, to, nije nimalo kontemplativno...
- Ono što jezik u pero diktira to pjesnik zapisuje i opapiruje.
● Kako će ovaj intervju biti objavljen za Međunarodni dan žena - 8. mart, interesuje me kakav je Vaš odnos prema ovom „prazniku”? Što Vas najviše nervira kada se spomene 8. mart, a što se zaboravlja?
- Teško je u naše vrijeme biti siguran ko je muškarac, a ko žena. A kamoli znati koliko ima žena, a koliko muškaraca. Žene su nedavno demonstrirale da se ukinu muške i ženske garderobe i toaleti. Sve češće muškarci tvrde da su žene, a žene da su muškarci. Nažalost, to moraju da kriju zbog različitih vidova diskriminacije. Zato se s pravom može postaviti pitanje na koga se misli kad se kaže 8. mart praznik žena.
Ž.JANjUŠEVIĆ
Stihovi na dar
● Koje biste Vaše stihove na ovaj dan poklonili našim čitateljkama?
Moja ljubavi
Digla si me toliko visoko
Da i kad bih pao
Do zemlje bih se naživeo!