Milo Đurov Radunović rođen je 1893. godine u Progonovićima (Lješanska nahija) blizu Podgorice. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, dok je gimnazijsko obrazovanje sticao na Cetinju i u Sofiji, gdje ga je zatekao Balkanski rat. Kao đak-dobrovoljac bio je pripadnik srbijanske vojske i učestvovao u borbama pod Jedrenima.
Za vrijeme Srpsko-bugarskog rata nalazio se još u Sofiji, odakle se uz pomoć ondašnjeg poslanika Srbije prebacio u Beograd sa osobljem srbijanskog poslanstva. Kao svršeni maturant upisao je Nižu vojnu akademiju, koju je sa uspjehom završio. Milo Radunović bio je učesnik Prvog svjetskog rata, kao komandir jedinice. Zajedno sa ostalom vojskom prešao je Albaniju i učestvovao u proboju Solunskog fronta. Kraj rata dočekao je na položaju komandira čete.
Svojim herojstvom i požrtvovanošću zavrijedio je opšte poštovanje, ali i brojna odlikovanja. Za hrabrost i izuzetne vojničke vrline u izvođenju zadataka Milo Radunović dobio je Obilića medalju, Karađorđevu zvezdu, Belog orla i armijske pohvalnice čuvenih vojskovođa i vojvoda Stepe Stepanovića i Živojina Mišića. Njegove zasluge i hrabrost primijetili su i strani saveznici, tako da mu je ondašnji komandant Solunskog fronta, maršal Foš, lično predao čuveno priznanje Legiju časti.
Milo Radunović nije se zadovoljio svojim obrazovanjem, već se u periodu između dva svjetska rata stalno usavršavao. Završio je Višu vojnu akademiju i napredovao do čina pješadijskog pukovnika. Svoj rad nikada nije vezivao za kancelariju, već je stalno bio sa svojim vojnicima.
Zbog svog odvažnog držanja zamjera se knezu Pavlu Karađorđeviću, koji ga je preko svojih ljudi stalno proganjao, tako da je za kratko vrijeme služio kao komandant puka u Štipu, Bitolju, a uoči samog Drugog svjetskog rata i u Zaječaru.
Za vrijeme napada na Jugoslaviju, u Aprilskom ratu, Milo Radunović pokazuje visoku svijest, patriotizam i moral. Kao oficir, odbio je naređenje pretpostavljenih starješina da puk bez otpora preda neprijatelju. Uz pomoć nekih mlađih oficira svoj puk je izdvojio iz sastava divizije i otpočeo neravnopravnu borbu protiv neprijatelja.
Nije prihvatio predaju jer se to kosilo sa njegovim moralnim, vojničkim i rodoljubivim načelima. U toj borbi je smrtno ranjen, a poslednji njegov oproštaj bio je oproštaj sa jugoslovenskom zastavom. Izdahnuo je ljubeći trobojku.(Nastaviće se)
Piše: dr Vukić Ilinčić
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.