Piše: dr Radoslav T. Stanišić filmski i TV reditelj
Iluzije su, ipak, pojednostavljene i svedene mahom na jedan, dva ili najviše tri mračna instinkta, do te mjere hermetizovana, da ne mogu da se asocijativno vežu čak ni za određena stanja.
Umjesto razumijevanja, stvarnost izgleda samo još odbojnija, tako da se, van estetskih kategorija svijesti, zaoštrava njen sukob sa filmom. Reditelj, međutim, uporno odbija prenošenje ovih sukabljavanja sa periferije u centar stvanog ljudskog djelovanja i zato misaone komponente svoga djela nadoknađuje optičkim pregrupisavanjem predmeta. Prije svega, zapaža se geometrijska konstrukcija prostora u samom kadru kao sredstvu kojim se želi da vizije opšteljudskog zla budu svedene na sasvim određene prostorne koordinate. Ako smo u ovom doživljavanju naličja stvari koncentrisali nagonski na određeni trenutak, onda je razumljivo što kadar, a s njim i cio film, postaju isključivo proporcija i mjesto vizije. Nju ne treba nadoknađivati našom sviješću, jer sve ono što čini sumanuti Kaligari samo je po sebi jasno mada ne i objašnjivo.
Zato je realistički tretman strukture apsolutno napušten kako bi se izbjeglo eventualno dvojstvo utisaka. Kontrapunkt u ovakvim kompozicijama više ne može da opstane, pošto se ne računa s njegovim djelovanjem, a ni sama istinitost nije kriterijum svih zahtjeva koji se zalažu za reprodukciju realnosti i gotovih predmeta, pa se sve utapa u deformacije u kojima se raspadanje materije i iskrivljavanje linije shvata kao sasvim prirodni i integralni proces uticaja podsvijesti. Prikazujući ekspresionističku viziju kao vizuru ludaka, film je mogao naći pristalice i među konzervativcima koji su kompletnu modernu umjetnost smatrali poremećenom. Reditelj Vine, manje inovativan od svojih saradnika na filmu, u suštini koristi jako malo filmskih tehnika, osim flešbeka unutar flešbeka kada Krauss poludi od posthipnotičkih uputstava da mora postati Kaligari. Ništa se ne uzima od čulne realnosti kako bi se izrazio prezir i ubijeđenost u sopstvenu pobjedu nad svim njenim vidljivim manifestacijama; sam sadržaj se time reguliše u predjelima u kojima prestaju da vladaju zakoni logike. U prečišćenim oblicima strah je zamijenio istinu, pa čak i samu ideju koja je svojim samouništenjem podstakla njegovu pojavu. Autori ni sami nijesu mogli da objasne ovu činjenicu i da odgovore kako se dogodilo da razum potpuno ustukne pred nagonom. Upravo „Kabinetom doktora Kaligarija” željelo se dokazati da film oslobađa ličnost svakog potiskivanja. Ako rat i užas izazivaju strah u čovjeku, zašto bi se on izbjegavao i svrstavao u standardne komplokse — potrebno ga je slobodno iživjeti i vidjeti čovjeka upravo onakvog kakvog ga stvaraju ti sukobi sa realnošću. Zar o njemu nemamo idealizovanu predstavu kad ga prikazujemo u njegovom nedirnutom spoljnom obliku?
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.