Poseban dio Cvijićevog života predstavlja period Prvog svjetskog rata. Tu golgotu srpskog naroda Cvijić je teško doživljavao i preživljavao, ali je nastojao da svojim radom, znanjem i naučnim autoritetom pomogne koliko je mogao. Na dan 15/28. jula 1914. godine, Cvijić je iznenada dobio telefonski poziv da dođe u kraljev dvor. Kada je stigao, prestolonasljednik Aleksandar I Karađorđević ga je svojim automobilom odvezao do željezničke stanice, odakle je otputovao za Niš. Tog dana je, naime, Austrougarska objavila rat Srbiji, pa je dvor želio da sačuva svog velikog sina i znamenitog naučnika. Na zahtjev vlade i dvora, Cvijić je iz Niša otputovao za London, 15. januara 1915. godine. Put ga je vodio preko Pariza, gdje se zadržao desetak dana. Tu se susreo sa uglednim francuskim naučnicima, koje je upoznao sa opštim društvenim stanjem u Srbiji početkom Prvog svjetskog rata.
Cvijić je sa suprugom Ljubicom proveo godinu dana u emigraciji, u švajcarskom mjestu Nojštatelu, od 20. decembra 1915. pa sve do 20. decembra 1916. godine. Na Jovanovo uporno zalaganje, osnovan je specijalan fond za potporu naših učenika koji su tamo učili i studirali. U Švajcarskoj je napisao voluminozno djelo o Balkanskom poluostrvu, kojim je želio da države Zapada upozna sa osobenostima značajnim za buduće političko rješenje razgraničavanja pojedinih država na Balkanskom prostoru. Cvijić je 22. jula 1916. godine dobio pismo od uglednog profesora na Sorboni Pola Vidala de la Buša sa ponudom da drži predavanja u Parizu o pitanjima iz geografije. Stoga je napustio Nojštatel 20. decembra 1916. godine, da bi na Sorboni otpočeo svoju nastavničku djelatnost. Ispaćaj iz Nojštatela bio je veoma dirljiv, jer su ga građani i predstavnici komiteta za pomoć studentima ispratili sa cvijećem i trakama srpske trobojke. Profesor organizuje specijalan tečaj u Parizu u toku naredne dvije godine, odnosno od 1917. do 1919. godine. Predavanja na Sorboni je počeo 15. januara (1917. godine), pri čemu je njihova okosnica bila problematika etnografije balkanskih zemalja. U Parizu je 1918. godine objavio jednu od svojih najpotpunijih monografija pod naslovom La peninsule Balkanique, knjigu koja je imala VIII + 532 strane teksta, uz koju je bila priložena 31 karta i skica, a kao poseban prilog dato je još devet geografskih i drugih karata. Zanimljiv je podatak da svi Cvijićevi objavljeni radovi, kako na stranim jezicima, tako i na srpskom, dostižu obim od 10.640 strana!
Od 1925. godine zdravstveno stanje velikog naučnika se neprekidno i konstantno pogoršavalo. Posebno je bilo akutno pitanje kamena u žuči, kao i sve teži i nepodnošljiviji asmatični napadi. Srce je, takođe, počelo rapidno da popušta. Kada je Cvijićeva zdravstvena situacija postala posebno kritična, i sam kralj Jugoslavije Aleksandar I Karađorđević, intervenisao je i pozvao iz Beča poznatog svjetskog kardiologa Vankebaha da naučniku pruži pomoć. Angažovani su i beogradski specijalisti, ljekari prof. Antić, dr Nikolajević, dr Dragić i mnogi drugi. Učinjeno je sve što se moglo kako bi se pomoglo teško oboljelom naučniku da prebrodi tešku zdravstvenu krizu. Ipak, izmučeni organizam slavnog naučnika i čovjeka Jovana Cvijića bio je iscrpljen i nije se mogao povratiti, niti narušeno zdravstveno stanje sanirati. Cvijić je umro 16. januara 1927. godine, o čemu piše njegova supruga Ljubica.
,,Katastrofa! Poslednji trenuci njegovi, iz sna se budi sa tužnim uzvikom: ,Bubo, kakav je ovo san?` Pri tome širi ruke i unosi mi se začuđeno u lice, gleda me njegovim vedrim plavim očima. Avaj! Te plave oči namah postaše staklene i, krkljajući, glava klonu na moje rame, koju brzo i nježno spustih na uzglavlje i vapijući krikom viknuh za pomoć. Taj krik budi g. Dragića čak u trećoj sobi i sve ostale u kući. U isto vrijeme pokušavam kiseonikom da povratim dragocjeni život. U tom i gospodin dr Dragić čini poslednje napore injekcijama. Ali, na sve to još samo jedan dubok uzdah i sve je bilo svršeno. Tačno u 5 časova izjutra tiho je preminuo Jovan Cvijić.”
Veći deo života Cvijić je proveo bez sopstvenog doma i porodice, kao podstanar. Sve do 1907. godine, on je plaćao stanarinu, da bi te godine uspio da uštedi dovoljno novca kako bi kupio prizemnu kuću na Kopitarevoj gradini, u Teodosijevoj ulici br. 5 (poslije Drugog svjetskog rata ova ulica mijenja ime u Ulicu Jelene Ćetković). Oženio se 1911. godine Ljubicom Krstić, koja je nadživjela svog supruga. Umrla je 28. februara 1941. godine. U Cvijićevoj kući, nakon smrti njegove žene, ostala je da živi Živka Krstić, rođena Ljubičina sestra, koja se brinula o čitavoj ostavštini, o stvarima, dokumentima i papirima. Muzej grada Beograda je 12. oktobra 1965. godine, na stogodišnjicu Cvijićevog rođenja, donio odluku da se naučnikova kuća pretvori u memorijalni muzej, da bi se to konačno ostvarilo 1968. godine. (NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ