PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Cio svoj život Cvijić je proveo u neposrednoj vezi sa predmetom svojih naučnoistraživačkih proučavanja, sa fizičkim fenomenima i pojavama, kao i ljudima koji su živjeli na određenom području Balkana. Od kada je preuzeo katedru za geografiju na Velikoj školi pa do smrti on je bio redovan profesor, pedagog, koji je izveo ne samo ogroman broj generacija nastavnika i stručnjaka, nego je podizao naučnu kulturu ljudi regrutovanih iz drugih oblasti, izvan naučnih krugova, kako bi sakupljali dragocjene podatke na terenu. Bio je u tom pogledu veoma agilan i prihvatao svakog onog ko bi pokazao istinsku zainteresovanost za djelatnosti koje su bile u njegovom djelokrugu. Kao predavač na Velikoj školi, a kasnije na Univerzitetu, imao je velike nastavničke obaveze. Treba imati u vidu da je on bio jedini nastavnik koji je držao niz nastavnih predmeta što je iziskivalo veliko znanje, istinsku posvećenost nastavničkom pozivu, kao i energiju da se sva obimna planirana građa svake godine iznova realizuje. Brižno se starao o svim vidovima nastave, o predavanjima i vježbama, kao i mnogim drugim tekućim obavezama na Filozofskom fakultetu. U svim njegovim aktivnostima i angažovanjima ispoljavala se nepokolebljiva istrajnost.
Uvidjevši da su sazreli uslovi za osnivanje prijeko potrebnog geografskog društva u Srbiji zbog povećanog broja stručnjaka, studenata i poklonika geografije, Cvijić se i po tom pitanju posvetio sa velikim elanom. Pripreme za osnivanje tog društva su, inače, počele nekoliko godina prije nego što je i formalno osnovano. Jedan od najznačajnijih motiva za osnivanje geografskog društva bila je veoma živa, raznovrsna i plodna aktivnost u okviru Geografskog zavoda. Rad u okviru tog zavoda, koji se neprekidno i veoma živo odvijao, ukazivao je da bi osnivanje društva, zapravo, predstavljalo samo institucionalno povezivanje jedne poveće društvene organizacije koja je faktički već duže vrijeme radila.
Srpsko geografsko društvo Cvijić je osnovao početkom aprila 1910. godine. U programu za osnivanje društva, kao i u koncipiranju djelokruga njegove djelatnosti posebno su apostrofirane dvije oblasti budućeg rada. Prva je bila stručna, i u njoj se iznosi podatak da je u to vrijeme u Srbiji bilo dosta školovanih i sposobnih geografa. Stoga ih je trebalo objediniti i kanalisati njihov stručni i naučni rad. Osim toga javila se potreba za okupljanjem svih ljubitelja i poštovalaca geografije, a takvih je bilo poprilično. To se najbolje moglo uraditi upravo u okviru novoosnovanog društva.
Osnivanjem Srpskog geografskog društva stvoreni su pogodni uslovi za svestrani razvoj i širenje geografskog znanja u Srbiji, a kasnije i u Jugoslaviji. Cvijić je stalno isticao značaj tog društva i ulagao velike napore u njegovom radu. Principi koji su ga pokretali da osnuje to društvo, važe i za naše vrijeme i pokazuju sa koliko dalekovidosti je taj velikan udarao čvrste temelje za produbljivanje i širenje naučnog i stručnog znanja. Društvo je opstalo u veoma teškim uslovima i proširilo svoju djelatnost daleko van uskostručnih aktivnosti. Posebno je značajno pokretanje i redovno objavljivanje Glasnika Srpskog geografskog društva, počevši od 1912. godine, u kome su publikovani mnogi važni prilozi.
Od 1894. godine, sa svojim saradnicima, Cvijić pokreće časopis „Pregled geografske literature o Balkanskom poluostrvu”. To je, zapravo, bio prvi takav časopis na slovenskom jugu koji je zatim redovno izlazio, i do 1908. godine je publikovano pet obimnih svezaka. Kada je osnovan Univerzitet u Beogradu ukinut je pređašnji geografski odsjek na Filozofskom fakultetu Velike škole i umjesto njega obrazovane su dvije samostalne geografske grupe, i to fizičko-geografska i antropogeografska.
Cvijić je uspješno okupio veliki broj saradnika iz raznih krajeva koji su se prihvatili ozbiljnog i odgovornog posla prikupljanja i obrade relevantnih činjenica i podataka sa terena iz svoje uže postojbine koju su najbolje i poznavali. Eklatantan primjer vrsnog saradnika predstavlja Andrija P. Jovićević (Rijeka Crnojevića, 1870–1939), učitelj, etnolog i antoropogeograf.
Neposredni susret i poznanstvo Andrije Jovićevića sa Jovanom Cvijićem 1906. godine, a nešto kasnije i sa Jovanom Erdeljanovićem, sa dva naša u to vrijeme, a i kasnije najveća naučnika u oblasti geografije i etnologije, reklo bi se bili su presudni u Jovićevićevim daljim antropogeografskim i etnološkim proučavanjima. Od tog vremena Jovićević je otpočeo sistematsko proučavanje pojedinih plemenskih i predionih cjelina u Crnoj Gori.
Cvijić se angažavao i na osnivanju nekih drugih kulturnih institucija. Uvijek je pokazivao interesovanje za svaki napredak svoga naroda, pa je nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nastojao da se neprekidno i sistematski razvijaju i učvršćuju bratski odnosi između naroda koji su stvorili prvu zajedničku južnoslovensku zemlju. On je svuda bio uvažavan, ne samo kao čuveni naučnik, nego i plemenit čovjek, koji je umnogome bio zaslužan za određivanje granice novonastale države. Pri tome je ukazivao na potrebu čuvanja pojedinih rubnih teritorija koje su trebale da budu otcijepljene od novonastale Jugoslavije.(Nastaviće se)